mirjanan„I tučedu nas nevere i kiše…“ pjevao je Vice Vukov. I poplave i potresi. Prirodne nepogode nas mogu iznenaditi svojom žestinom i njihove udare ne možemo u potpunosti kontrolirati. Ali, ono što bismo mogli i morali kontrolirati prečesto nam izmiče iz ruku. Nered i kaos bujaju svugdje oko nas. Najgore je što se čini da to prihvaćamo kao nešto normalno i neminovno. Čak smo ponekad i ponosni na nered, anarhiju i bahatost. Lakše se živi bez odgovornosti!
Možda nekome zvuči vrlo pozitivno i perspektivno podatak da u Hrvatskoj postoji čak 9 državnih sveučilišta. Međutim, kada racionalno pogledamo situaciju, besmislenost toga je više nego očita. Sveučilišni „pogon“ nije jeftin, a pitanje je kome je to potrebno? Ove su godine na primjer, 53 studijska programa u Hrvatskoj ostala bez ijednog brucoša! A nakon ljetnog upisnog roka prazno je ostalo 13.625 mjesta na našim fakultetima. Očito je da takvu situaciju generiraju dva uzroka, odnosno problema: s jedne strane sasvim sigurno ne postoji interes za neke studijske programe koje se umjetno nastoje održati na životu. S druge strane sve češće se javlja i problem nemogućnosti dosezanja praga prolaznosti koji je nužan za upis na određeni fakultet. Kandidata ima, mjesta ima, ali znanja ili sposobnosti nema! Uspjeh odnosno neuspjeh na maturi jasno pokazuje relativnu vrijednost školskih ocjena.
Možemo li si priuštiti financiranje fakultetskih programa onoga što tržištu ne treba, ili onoga što nikoga ne zanima, plaćati sveučilišne nastavnike koji nemaju kome predavati? A doktori znanosti niču kao gljive poslije kiše. Ali mnogi žele znanstvenu karijeru neovisno o tome koliko su temelji na kojima je grade klimavi.
Isto tako je godinama poznato da u nas nedostaje logopeda, ali i profesora matematike, fizike, kemije. Uzroci manjka ovih profila su potpuno različiti. Interes za logopediju je ogroman, ali gotovo do jučer postojao je samo jedan studij, onaj u Zagrebu. Sada je moguće studirati logopediju i u Rijeci, a čini se da se i Split priprema za otvaranje novog studija. Ali zašto se ranije nije krenulo s rješavanjem problema? Koliko će djece ostati bez adekvatne pomoći s nesagledivim posljedicama dok ne stasaju novi stručnjaci? Podaci pokazuju da se u dva desetljeća utrostručio broj jezično-komunikacijskih poteškoća, a čak više od trećine djece predškolske dobi treba pomoć logopeda. A njih nema i još ih u dogledno vrijeme neće biti dovoljno?
S druge strane, desetljećima, malo tko ili nitko ne želi upisati nastavnički smjer matematike, fizike, kemije. Koga je uistinu zabrinula ova činjenica i što se sve poduzelo da se problem barem umanji ako se već ne može u potpunosti riješiti? Nude se stipendije koje bi trebale privući mlade na spomenute studije. Ali, ako je to jedino čime ćemo motivirati stručnjake za rad u školi, jao nama, jao đacima!
Kaos u zdravstvenom sustavu je poznata stvar. Nema dovoljno liječnika, a pogotovo nedostaje medicinskih sestara. Zdravstvena skrb je najčešće vrlo loše organizirana na našim otocima, pogotovo u turističkoj sezoni. Problemi su dugogodišnji i nisu rješivi preko noći, to je potpuno jasno. Ali, užasavajuće je bilo vidjeti fotografiju mladića koji je, neki dan, ležao na podu pred ambulantom hitne pomoći u Supetru. Koliko je njegovo stanje bilo ozbiljno, teško je reći, ali očito je da u pružanju zdravstvene njege turistima postoje velike teškoće. Ono što je, vezano za Supetar, rješivo bez problema svakako je kupnja nekoliko stolica ili postavljanje nekoliko klupa u blizini ambulante za hitni prijam, kako bi oni koji traže pomoć mogli barem sjediti dok čekaju da ih liječnik primi ili da se vrati s neke hitne intervencije. Jer čekaonica na hitnoj pomoći je doista vrlo skučena i neadekvatna za više od troje ljudi. Ono što je također lako rješivo (odnosno trebalo bi biti) je malo ljubaznija i empatičnija komunikacija s onima koji čekaju zdravstvenu pomoć. Sigurno ima dana kada nitko od onih koji čekaju liječničku pomoć, po definiciji, nije slučaj za hitnu pomoć. Ali ljudi naprosto nemaju izbora. Ako je njihov obiteljski liječnik u Splitu, Zagrebu, Beču ili Torontu tko će im pružiti liječničku pomoć, napisati potreban recept? Bilo bi idealno kada bi postojala ambulanta opće medicine koja bi u turističkoj sezoni vodila brigu o zdravlju turista! Tako bi se rasteretila hitna pomoć i bila bi spremnija intervenirati kada je to zaista nužno. Je li takvo rješenje nemoguće zbog manjka zdravstvenog osoblja, ili je u pitanju organizacijski problem, ne znam. Ali ima, tko bi to morao znati i morao bi ponuditi rješenje kako bi se zaštitilo zdravlje brojnih pacijenata, ali i omogućio normalan rad zdravstvenoj službi.
„I tučedu nas nevere i kiše…“, ali još više i bolnije je što tučemo sami sebe, izravno u glavu. Kao da svakim danom širimo područja u kojima cvjeta neodgovornost, površnost, nemar i osobni interes. Zar uistinu ne znamo bolje?