NEBRIGA ZA MLADE

Prošlih smo dana svi bili uznemireni svakodnevnim dojavama o bombama postavljenim u školama, vrtićima, aerodromu, trgovačkim centrima, bolnici… Pogotovo zastrašujuće su djelovale objave vezane uz vrtiće i škole, jer prijetnje djeci nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ma koliko se objave činile lažne ipak je nužno bilo biti na oprezu. Opća nesigurnost polako nam se uvukla pod kožu: želi li neko mlado stvorenje postati „slavno“ na  opasan način, radi li se možda o terorističkim prijetnjama? Imamo li posla s neuravnoteženim osobama?   

Na temelju sadašnjih informacija uhvaćena su dva maloljetnika (od 15 i 17 godina) i jedan punoljetni (19 godina) mladić koji su slali te zastrašujuće poruke po Hrvatskoj. Jesu li oni autori baš svih poruka čini mi se da to još nije poznato. Jesu li sami došli na ideju da se zatežu živce građana ili ih je netko potaknuo na to? Spominjalo se da je jedan maloljetnik bio duže vrijeme izložen zlostavljanju te se odlučio osvetiti. Sada se nagađa o ucjeni kojoj ne netko od uhićenih bio izložen.

Ako se radi  o ucjeni ili zlostavljanju ili nekom drugom pritisku koji su ti mladi ljudi podnosili, pitam se, kako to da nisu imali potrebu porazgovarati s nekim o situaciji u kojoj su se našli? Ako ih nitko nije ni na što prisiljavao, koji su ih motivi potakli da šalju tako krvoločne poruke školama, vrtićima i na ostale adrese. Nešto je očito na njihovom (i naravno ne samo njihovom) razvojnom putu bilo manjkavo, samo formalno odrađeno.

Mene je ova suluda avantura podsjetila na Vjesnikov neboder u Zagrebu koji je izgorio u požaru koji su izazvali mladi ljudi, osamnaestogodišnji maturanti. U zgradu su, ispričali su, ušli na mjestu gdje je bilo razbijeno staklo.  A ministar Branko Bačić je ustvrdio da je zgrada imala zaštitare, videonadzor i da su ispitivanja sustava pokazivala zadovoljavajuće stanje! A momci i djevojke su ulazili kroz razbijen prozor?! Prema Zakonu o vlasništvu i drugim pravima, suvlasnici su odgovorni za održavanje zajedničkih dijelova zgrade uključujući protupožarnu zaštitu, instalacije i konstrukciju. A država je bila većinski suvlasnik, imala je 62% udjela. Ali nisam čula da osim mladića kojima prijeti dugogodišnji zatvor, itko spominje odgovornost suvlasnika koji svoju imovinu nisu čuvali na adekvatan način.

Splićanin Filip Zavadlav, je 2020. godine ubio trojicu mladića kojima je, navodno njegov brat ovisnik bio dužan mnogo novca. Filip i njegov brat su kao djeca kratko boravili u domu „Maestral“ jer je njihova obitelj bila disfunkcionalna. Tada nitko nije imao primjedbi na njihovo ponašanje i obojica su bila dobri đaci. Ali netko je u jednom trenutku odlučio da je bolje da djeca odrastaju u obitelji, nego u domu. Ta je odluka nažalost upropastila dva mlada života. Je li itko ikada odgovarao za tu pogrešnu odluku? Filip jest ubojica, ali tko mu je sve „pomogao“ da se nađe na putu u propast?  

2008. godine u Zagrebu su maloljetnici napali vršnjaka, Luku Ritza, koji je od posljedica premlaćivanja umro. Rečenice koje sam tada napisala odnosile su se na Luku, ali vrijede zapravo za mnoge situacije u kojima mladi ljudi siju zlo oko sebe.

„Prije nekoliko dana moglo se pročitati kako ubojice Luke Ritza nisu pokazale nikakvo kajanje čak su se smijali i plesali prije saslušanja. Zar dosita vjerujemo da su oni jedini krivci za Lukinu smrt kao i neki drugi nasilnici za smrt ili teške ozljede bilo kojeg drugog mladog bića? Njihove ruke i noge su to učinile to je nesporna činjenica, ali kaos u njihovim glavama iz kojeg je proizašlo nasilničko ponašanje nije njihov autohtoni proizvod – on je uzgojen na plodnom tlu našeg svakodnevnog licemjerja i istinske nebrige za mlade.“  

Koliko je djece i mladih ljudi krenulo u opasne avanture, u zlostavljanje, u sijanje straha pa čak i smrti, u svojoj okolini? Nije moguće spriječiti sva devijantna pa i kriminalna ponašanja, to nam je svima jasno. Ali bilo bi ih sigurno manje kada bismo kao društvo u cjelini, kao škole, kao obitelji više brige posvećivali mentalnom zdravlju djece i mladih. Ali ne čekajući trenutak kada je ono ozbiljno ugroženo, nego od najranijeg djetinjstva, djelujući preventivno. Odgajajući ih s ljubavlju, učeći ih odgovornosti, učeći ih da su mnoge pogreške sastavni dio života, a ne pokazatelj nesposobnosti, postavljajući i dosljedno primjenjujući jasne granice i pravila ponašanja čije kršenje neminovno donosi određene posljedice.

Hoće li ikada škole shvatiti koliko je važna njihova odgojna uloga? Zašto se đaci ne bi natjecali u dobrim djelima, altruizmu, empatiji, plemenitosti, tko će imati više sudjelovanja u različitim volonterskim akcijama, a ne samo u skupljanju petica? Pogotovo kada su one u velikom postotku rezultat brojnih neopravdano opravdanih izostanaka s nastave (kako bi se učenik što bolje pripremio za odgovaranje)!

Djeca i mladi trebaju svoje roditelje i učitelje kao osobe koje će ih razumjeti a ne samo kritizirati, kojima će vjerovati kao istinskim autoritetima, a ne strahovati i bježati od njih; koji neće zatvarati oči pred njihovim neprimjerenim ponašanjem izmišljajući nesmislena opravdanja; koji će ih primjerom poticati na empatičnost, tolerantnost, odgovornost, opraštanje, razumijevanje, međusobno pomaganje.