mirjananS mnogim se zabranama susrećemo od najranijih dana života, na različite načine. Neke nas i dalje tijekom života prate u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u javnom djelovanju, u prometu… Svrha zabrana može biti vrlo različita. Nekad se zabranom pokušava zaštiti ljudski život, nekada sakriti neke poslovne tajne. Neke su zabrane dio normi ponašanja u određenoj kulturi, određenoj sredini, neke su zabrane politička odluka… a ponekad se zabranama smo želi iskazati moć i povrijediti drugoga.
Kada su zabrane uistinu nužne, neophodno je onome na koga se odnose, pojasniti njihovu svrhu. Što se želi postići? Postoji li i neki drugi načini ali opravdano sumnjamo u njihovu djelotvornost? Jer, ni djeca, ni odrasli ne vole nametnute zabrane čiji smisao ne razumiju, pogotovo zabrane koje im se čine besmislene, koje doživljavaju kao nečije iživljavanje.
Zabrane u prometu su često neophodne kako bismo sačuvali živu glavu. Bilo bi korisno znati doprinose li sve zabrane uistinu smanjenju broja nesreća? Ili je možda važnije iznaći kvalitetnije načine preventivnog djelovanja?
U svim obiteljima postoje zabrane određenih ponašanja, koje variraju ovisno o dobi onoga kome su namijenjene. Koliko su djelotvorne to je drugo pitanje. Ima roditelja koji reda radi postave određene zabrane, ali ne pokušavaju uopće kontrolirati njihovo poštivanje. Naravno, ima i onih koji su previše kruti i ne priznaju nikakva opravdanja kada se kršenje neke zabrane dogodi. U nekim obiteljima postoje zabranjene teme, teme o kojima se ne razgovara, kao npr. politička, seksualna ili svjetonazorska orijentacija. Koliko je koristi od takvog načina rješavanja odnosno ignoriranja nekog problema odnosno neslaganja, a koliko usputne štete, najbolje znaju oni koji se s time moraju nositi.
U javnom životu se susrećemo sa zabranama koncerata, nekih skupova, kazališnih predstava. Nažalost, često obrazloženja takvih postupaka ne zvuče ni logično, ni smisleno, ni opravdano. Najzanimljivije kada se zabranjuje događanje o čijem sadržaju „zabranitelji“ nemaju pojma. Njima se samo čini da bi se moglo dogoditi nešto što oni ne prihvaćaju!
Već poduže vrijeme u nas je zabranjeno tjelesno kažnjavanje djece. Ipak, i dalje neki roditelji na taj način odgajaju svoju djecu. Brine li to ikoga? Ali, nužno je i postaviti pitanje gdje uopće roditelji mogu dobiti odgovore na svoje dileme koje ih prate u njihovom u odgojnom djelovanju? U neznanju i osjećaju bespomoćnosti, vrlo često posežu za batinama! Jasno da nekima nikakvi savjeti nisu potrebni, jer oni nabolje znaju kako treba postupati sa svojom djecom. A neki bi bili sretni da imaju koga pitati, ali ne znaju kome se obratiti!
Najnovija zabrana s kojom smo se susreli odnosi se, kako je svima poznato, na korištenje mobitela u školama i eventualno korištenje društvenih mreža? Dileme nema, da su današnja djeca izložena opasnostima koje prije nisu postojale. Očito je da suvremene tehnologije, odnosno njihovo neprimjereno korištenje ostavlja trag na psihofizički razvoj djece. Ali, pitanje je, hoće li zabrana koje je uvedena u škole donijeti željeni rezultat!?
Mnogi iz iskustva znaju da su neke odluke u životu donijeli revoltirani zbog zabrane. Jasno je da ne može svima u nekom društvu svako ponašanje biti dopušteno.
Mladi sve češće izjavljuju da osjećaju kako previše vremena provode na društvenim mrežama, da im društvene mreže postavljaju neke norme ponašanja koje ne mogu ostvariti te se zbog toga loše osjećaju… Mnogi shvaćaju da im zapravo treba pomoć kako bi od ovisnika o tehnologiji postali konzumenti koji uzimaju ono što im je uistinu korisno i potrebno, a zanemaruju ono što im polako ali sigurno ugrožava mentalno zdravlje. Ono što nam je najteže, barem se meni tako čini, kada govorimo o ovoj posljednjoj zabrani, je porazgovarati s onima kojima zabranjujemo. Iako je odluka o zabrani utemeljena na konkretnim činjenicama, važno je bilo čuti razmišljanje mladih, njihove dileme i moguća neslaganja s takvim prijedlogom. Argumentirano razgovarati. Čini mi se da je to uglavnom propušteno. A vrlo je važno učiti i naučiti svoju djecu, svoje učenike, kvalitetnom načinu komunikacije. Slušati drugoga, prihvaćati sugestije, obrazlagati a ne samo nametati svoje stavove… To bi bio važan zalog za budućnost, to bi bila prava „škola za život”.