mirjananDanas su mnoge vrste pismenosti važne za svakodnevno življenje, kao što su medijska pismenost, politička, financijska, informatička…ali o mentalno zdravstvenoj pismenosti uglavnom se ne brinemo. A ona je temelj svega. Govori o osviještenosti pojedinca, mladog i starog o važnosti mentalnog zdravlja, odnosno podrazumijeva sposobnost da se prilagođavamo i svrsishodno, fleksibilno nosimo sa svakodnevnim teškoćama i stresom, koji nas mimoići ne mogu. Važno je znati prepoznati svoje osjećaje u određenom trenutku, ali i razumjeti osjećaje drugih. To je važna komponenta socijalnih vještina koje nam olakšavaju komunikaciju sa sobom i svojom okolinom.
Na temelju podataka UNICF-a u Hrvatskoj gotovo 50 tisuća djece i mladih ima problema s mentalnim zdravljem. A broj se i povećava. Tijekom prošle godine splitska psihijatrijska Dnevna bolnica za djecu i mlade obavila je čak 1900 pregleda. Nažalost, poznata je činjenica da psihijatara i psihologa nema dovoljno te da ponekad mladi pacijenti i mjesecima čekaju na pomoć, što je nedopustivo. Splitska je bolnica uvela jednu zanimljivu novost u suradnji s Hrvatskom gorskom službom spašavanja čiji potražni psi u toj bolnici imaju ulogu terapeuta. Oni sudjeluju u radu radionica s mladima koji su anksiozni, depresivni, imaju probleme s poremećajem prehrane. Za sada se pokazalo da taj oblik terapije daje dobre rezultate.
Pitam se opet, po ne znam koji puta, kada ćemo konačno shvatiti da je preventivno djelovanje važno, da ne treba čekati simptome depresije, anksioznosti, bulimije, pokušaje suicida… nego treba nešto činiti kako bi takvih problema bilo što manje.
Mladi su danas izloženi ogromnom broju informacija koje je teško kontrolirati. Pokazalo se da informacije koje se šire društvenim mrežama, kada govorimo o mentalnom zdravlju, mogu biti i korisne i opasne. Naime, često influenceri bez straha i srama govore o problemima svog mentalnog zdravlja te na taj način skidaju stigmu sa te tematike. Mladoj osobi sigurno može pomoći spoznaja da nije jedina koja imaj neke teškoće i da nije sramota o tome govoriti. Međutim, isto tako netko može tvrditi da ime određene probleme jer se želi identificirati sa svojim idolom s nekog ekrana. Kažu stručnjaci da se javila moda postavljanja samodijagnoza – neki mladi počinju sami sebi dijagnosticirati teškoće, po uputama „Google doktora“ ili nekog influencera. Pokazalo se da je dio tako postavljenih dijagnoza neutemeljen, ali mnogima je uistinu bila potrebna pomoć. O čemu se uistinu radi može utvrditi samo stručna osoba. Ima djece i mladih kojima je samodijagnoza poslužila kao način da svrate pozornost roditelja na sebe. Jer, dok su zdravi, roditelji na njih baš i nemaju vremena.
Opće je poznato da djeca najviše toga nauče promatrajući odrasle. Odrasli su modeli koji bi morali neprestano misliti na važnost te uloge. Ako dvogodišnje dijete pa i mlađe, uglavnom mamu i tatu vidi s mobitelom u rukama ili kako sjede pred ekranom satima, a za igru ili priču s njim nemaju vremena, te svom djetetu kao jedinu zabavu gurnu mobitel u ruke, onda je taj model za dijete vrlo poguban.
Tjelesna aktivnost sigurno neće riješiti sve probleme s kojima se mladi susreću, to je jasno. Ali bi isto tako trebalo biti jasno da je ona neophodna za normalan i fizički i psihički razvoj i djeteta i mlade osobe. Kako ističe prof. dr. Dražen Čular, kineziolog, nekoj djeci su dva školska sata tjelesne i zdravstvene kulture tjedno, jedina fizička aktivnost u životu. „Zašto naša djeca imaju sve manje razvijenu zdravstvenu kulturu?’“ pita se Čular. Problem je očito i to što društvo ne vidi važnost fizičke aktivnosti za zdravlje. Poražavajući su podaci da je veliki broj školske djece oslobođen tjelesne i zdravstvene kulture u školi, a upravo za djecu koja imaju nekih zdravstvenih problema (uključujući i mentalno zdravlje), tjelesna aktivnost je iznimno važna. To bi svakako prvenstveno morali razumjeti roditelji, umjesto da vrše pritisak na liječnike kako bi dijete bilo oslobođeno vježbanja u školi.
„Dužnost upravo nas odraslih je stvaranje sigurnog ‘offline’ i ‘online’ okruženja u kojem će mladi neometano razvijati svoje kapacitete i sposobnosti“, ističe Krešimir Prijatelj, psiholog. Dakle, trebali bismo ( i to se zove primarna prevencija) osigurati djeci i mladima okruženje u kojem će moći razvijati svoje potencijale, intelektualne i fizičke, stjecati samopouzdanje, učiti se toleranciji, razvijati empatiju, naučiti kritički misliti, poštivati i prihvaćati različitosti. I svakako naučiti da traženje pomoći kod problema bilo koje vrste nije pokazatelj slabosti i nekompetentnosti, već zrelosti i odgovornosti. Koliko bi odraslih dobilo prolaznu ocjenu ako se kritički osvrnu na ono što uistinu rade za one na kojima svijet ostaje?
Samo jedan mali primjer. U Splitu je otvorena izložba „15 godina Centra za mlade u Splitu”, koja na zanimljiv način svjedoči o petnaestogodišnjem čekanju na realizaciju cjelovitog splitskog Centra za mlade. Koliko će još mladih ostarjeti prije nego što kakav takav centar za mlade postane stvarnost?!