mirjananU posljednjih deset godina bilo je četiri puta više učenika koji su zbog nasilnog ponašanja kao kaznu dobili preseljenje u drugu školu. „Tu mjeru treba preispitati…‘ zaključili su mnogi nakon njenog učestalog javljanja.
Sigurno ima mnogo situacija kada je za sve đake najbolje rješenje da dijete zlostavljač ode u drugu sredinu. Međutim, ako se ta mjera propisuje samo zato da bi se jedna sredina riješila „napasti“, a druga s njom nastavila hrvati, onda je sve uzalud! I naravno sramotno i nedopustivo. Odgojna blamaža!
Slučajevi maloljetničkog nasilja u školama povremeno se probiju do javnosti. Ali takvih je slučajeva nažalost mnogo više, jer neke škole brižljivo sakrivaju probleme s kojima se susreću, formalno odrade sve što treba, a zapravo ne rješavaju stvarni problem!
„Šamaranje, stavljanje škara pod vrat uz prijetnju da će zaklati, udaranje remenom, ubod olovkom u ruku, ubod olovkom ispod oka, udaranje nogama, razbacivanje klupa i stolaca, lupanje rukama i nogama u vrata, tučnjava pod nastavom, žestoko vrijeđanje, verbalne prijetnje smrću, fizički napad na učiteljicu, guranje klupe na učenike…Sve se ovo dogodilo u školi na zapadu Zagreba, u jednom prvom razredu osnovne škole. Akteri su trojica učenika. Škola umjesto sigurnog mjesta za djecu, postaje mjesto straha i užasa!“
Porast nasilja je očit, to je odraz društva u kojem živimo. A škole su njegov sastavni dio i u njima se nužno ogleda ono što se događa izvan školske zgrade. Je li moguće da roditelji nasilne djece onemogućavaju i opstruiraju adekvatno djelovanje stručnjaka? Strašna je spoznaja da dijete/djeca koja su tek zakoračila u školu postaju strah i trepet za svoju okolinu. Zar uistinu u nas ne postoje stručnjaci koji bi bili u stanju pomoći sedmogodišnjacima, osmogodišnjacima…da se uklope u razrednu sredinu? I naravno naučiti sve učenike kako da se ponašaju prema tom svom vršnjaku/vršnjacima koji se nasilno ponašaju?
Ako se nasilno ponašanje duže vrijeme prikriva u školi i u obitelji, time se zapravo oslobađa odgovornosti počinitelja. Ali i uskraćuje mu se neophodna stručna pomoć.
Mora li se sve svesti samo na represivne mjere ili je moguće primijeniti i neke druge metode ne čekajući eskalaciju nasilja? Često govorimo, ali gotovo ništa ne radimo na planu prevencije. U obitelji i u školi. Na prve naznake neprihvatljivog ponašanja bilo bi nužno reagirati, smireno i stručno, a ne zatvarati oči pred problemom.
Spomenuta trojica nasilnih prvašića sigurno su i prije navedenih ponašanja koja su uistinu zastrašujuća, pokazivala određene teškoće u komunikaciji s vršnjacima, ali i s odraslima. Vjerojatno je neprihvatljivog ponašanja bilo i u vrtiću, možda i u obitelji. Što se poduzelo? Kako su roditelji reagirali na ispade svoje djece, ako ih je bilo?
Možda bismo se morali, barem u nekim situacijama prisjetiti strategije koja se naziva restitucija. Ona je u teorijskom pa ponekad i u praktičnom području u naše škole ušla devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, čini se da se na nju zaboravilo, iako bi je trebalo iskušati kao dio rješenja u prevenciji nasilja. Restitucija nije kažnjavanje, već ispravljanje pogrešaka, odnosno smanjivanje štete koju se određeno ponašanje izazvalo. U mnogim se slučajevima pokazala učinkovitijom od uobičajenog kažnjavanja. Ona počinitelju pruža mogućnost preuzimanja odgovornosti za svoje ponašanje, ali i nudi „iskupljenje“.
Restitucija nije čarobni štapić, neće djelovati uvijek, ali vrijedi pokušati primijeniti je, jer može vrlo kvalitetno djelovati i na žrtvu i na počinitelja. Onaj tko je razbio nešto, udario nekog, vrijeđao, prijetio… sve to treba pokušati popraviti. Uz pomoć mudrog učitelja i stručnog osoblja krivac treba osmisliti način kako će umanjiti učinjenu štetu! Materijalnu i/ili psihološku! Naravno, takav pristup zahtijeva ranu intervenciju, dok mala vatra tek tinja, a ne čekanje da požar proguta sve pred sobom. Posla ima za svih, ali učinci doista mogu biti iznenađujuće dobri. I naravno, primjena restitucije uključuje mnogo više posla od upućivanja učenika u drugu školu!
Ovaj, zamislite, opet dobar blog me podsjetio na ponašanje jedne majke čiji je sin meni u mom uredu, dok sam mu ja upravo radila neku uslugu, ukrao novčanik.
Kako je on jedini bio u mom uredu taj dan, naravno da sam zaključila da je on to učinio.
Poznajući njegovu majku, sa neugodnim osjećajem sam joj to rekla.
Njena reakcija nije pokazala iznenađenje jer je već sumnjala da je počeo uzimati drogu.
Blefirajući mu je dokazala da ja imam dokaze i prisilila ga da mi se sa novčanikom u kojem je ona nadomjestila potrošen novac, dođe u stan i da se ispriča. Sada vidim te mlade oči i skoro sam ja zaplakala jer sam osjetila koliko ga je sram i da mu je žao.
Lijepo smo razgovarali, čak zajedno popili kavu. Koristila sam malo ali samo malo majćinskih savjete i kraj priče je divan.
Malo pomalo se izvukao iz ovisnosti, završio škole, postao čovjek i danas je sretno oženjen čovjek.
Čitajući ovaj članak sam naučila da se to zove RESTITUCIJA!
Hvala i pozdrav.
Katarina Verbanac