mirjananStupila je na snagu zabrana korištenja mobitela na nastavi u osnovnim školama, ali za cijelo vrijeme boravka učenika u školi. U srednjim školama mobiteli su dopušteni za vrijeme odmora. Naravno i prije stupanja na snagu ovog Pravilnika, mnoge su škole zabranjivale uporabu mobitela tijekom nastave. I nekima je to uvedeno već prije tri godine.
„Škola postaje drugačija, izlazi se vani, druži se, a na odmoru se više ne gledaju samo mobiteli“; „Mislim da je to dobro za nas jer nas mobiteli ometaju općenito u životu i tako možemo normalno pratiti nastavu“ – izjavili su neki učenici osnovne škole.
Ali što je s predškolskom djecom? Koliko često njima mobitel zamjenjuje druženje s roditeljima, čitanje priča, zajedničku igru? Ono što se često ponavlja, a opet i zaboravlja je stvaranje ovisnosti o mobitelu. Mnogo se govorilo i pisalo o štetnom utjecaju mobitela na kognitivni i motorički razvoj djeteta. Siromašan govor, nerazumijevanje složenijeg teksta, problemi koncentracije, socijalna izoliranost, loša koordinacija pokreta, usporeni razvoj nekih dijelova mozga … Na malom ekranu se sadržaji mijenjaju brzo i po izboru, pritiskom tipke, dobiva se željeno. U slijedećoj minuti nešto drugo! U stvarnom životu, to ne ide tako! Na neku nagradu, užitak, treba čekati, treba nešto napraviti da bi se do nje stiglo. U nekoj priči treba pročitati više stranica da bi se sve posložilo u cjelinu i dočekao kraj, potrebno je strpljenje, potrebno je vrijeme. Koristeći se mobitelom, djeca ne uče te nužno potrebne vještine i ponašanja. Koliko smo ih već „pokvarili“ tijekom predškolskog razdoblja? Je li sustavno djelovanje u školskoj dobi, zapravo zakašnjelo djelovanje?
Sve veći broj djece koja kreću u školu ne zna pravilno koristiti knjige, a neka čak pokušavaju okretati stranice prelaskom prsta, kao na ekranu pametnog telefona. Tako je novo istraživanje britanske dobrotvorne organizacije Kindred Squared utvrdilo se da gotovo trećina predškolaca ne zna pravilno koristiti knjigom.
Dvije nove međunarodne studije, objavljene u časopisu JAMA Network, ističu zabrinjavajući utjecaj prekomjerne upotrebe ekrana, posebice društvenih mreža, na kognitivni razvoj i školski uspjeh djece. Američki znanstvenici pratili su 6554 djece od 9. do 13. godine i utvrdili da su čak i umjereni porasti korištenja društvenih mreža povezani s lošijim rezultatima na testovima rječnika, čitanja i pamćenja.
Jesmo li konačno shvatili da bi djecu trebalo odgajati i podučavati aktivno se baveći njima, a ne da im guramo u ruke zamjenskog odgojitelja i učitelja-mobitel! Ili se samo ponašamo na način koji se sve češće sreće u europskim državama, a to je kontrolirana uporaba mobitela, pa i društvenih mreža do određene dobi?
Bilo bi zanimljivo znati jesu li škole prije uvođenja zabrane korištenja mobitela razgovarale s djecom i roditeljima o novim pravilima koja se uvode? Hoće li se i sada nakon obvezne zabrane organizirati razgovori o iskustvu učenika u životu bez mobitela u školi? Što je dobro, a za čime možda žale? Treba li možda nešto mijenjati? Održavaju li se kontakti s roditeljima kako bi se saznalo je li kod kuće povećan broj sati uporabe mobitela u odnosu na vrijeme dok nije bilo zabrane u školi?
Svi znamo da je u bilo kojem području najlakše zabraniti nešto. Ali za djecu je iznimno važno znati (pa i za odrasle) zašto se nešto ne smije, odnosno zašto se nešto mora! Prošla su vremena kada se naređivalo bez uporabe argumenata. „Ja kažem, ja zahtijevam… nema rasprave“. Na taj se način postiže učinak na kratke staze, ali dugoročno je to teško održivo. Zabrana zbog zabrane, bez suvislih argumenata, tolerantne rasprave, slušanja mogućih primjedbi neistomišljenika… neće donijeti puno koristi.
Hoće li roditelji biti dobri modeli svojoj djeci pa će i oni početi razmišljati koliko i kada se koriste mobitelom?
Škola neće biti uspješna u svojoj misiji ako se cijelo društvo ne angažira u toj hvale vrijednoj i nasušno potrebnoj akciji.
Uvažena gospođo profesor Nazor!
Ne želim Vas uvrijediti naravno,jer za tako nešto nemam potrebna znanja kako bih Vam profesionalno kontrirao, ali niti ljudske hrabrosti da se protivim Vašem odlučnom stručnom umu: ali, nije li nas vrijeme pregazilo s pitanjima koja ste postavili? Svako ljudsko doba “uvelo” je u naše živote nešto novo: svakako nešto u skladu s “novim” ljudskim znanjima i mogućnostima vremena u kojem je “izum” nastao: da ne idemo predaleko u prošlost- knjige, dinamit, radio, televizija, kompjuteri, – ili jednostavnije – u svakom životnom dobu čovječanstva nešto novo: prikladno novim generacijama, novom razmišljanju, novim činjenicama i znanjima, a pri toom potpuno nepoznato bivšim generacijama. Ne, ne, …. ne želim kazati da ste s Vašim razmišljanjima Vi i bivša generacija promašili, ali molim prihvatite (i Vi i ja) nova znanja, nove mogućnosti, nove spoznaje, stvarnosti naše svakodnevne, one koje su doniijele i nova rješenja i nova ljudska postignuća. DOZVOLIMO im (svima njima, ma ko da bili i gdje da bili), mi Stari, da se razvijaju u novom okruženju. Jer nema natrag. Mogu nas saslušati radi KOMPARACIJE svog ponašanja, ali nikako prihvatiti kao uzore NJIHOVE istine o svijetu, jer njihova istina postojanja daleko je drugačija od naše. (iako još uvijek živimo zajedno, na istome Svijetu, ali ipak u različitim vrijednostima poimanja stvarnosti). Jednostavno pitanje: da li je Svijet ono što im objašnjavamo i opisujemo u školi, ili je to samo Trampovo dvorište??? Ili još gore: Donaldovo privatno igralište???
Pa zašto bi nas itko uopće slušao kada je rezultat našeg djelovanja “privatno” igralište jednog (sasvim sigurno) izgubljenog lika?
Poštovani gospodine Lapaine,
ne radi se ovdje o anatemiziranju novih tehnologija. One su tu, živimo s njima i mladi i stari.
Ali maloj djeci, predšklocima, dati mobitel u ruke je neodgovorno. Zahvaljujući odraslima, oni postaju ovisnici o mobitelima, a to je opasno. Ovo ovisnici treba shvatiti doslovno, ne figurativno!
Utjecaj, ali loš na kognitivni razvoj djece je evidentan, u školama to dobro osjećaju.
Nitko ništa nema protiv novih znanja, novih spoznaja… dapače sve je to normalno i neophodno. Ali, ono što je korisno i neophodno nekome tko ima dvije godine nije isto kao i onome od petnaest ili onome od dvadeset! Društvene mreže i kojekakvi algoritmi ne bi smjeli biti glavni kreatori odgojnog djelovanja.
Poštovana, svakako da prihvaćam Vaše razmišljanje i temeljem struke, argumentirano postavljen zahtjev. Ali kao i mnogo puta do sada, nadam se i dalje da postoji neko alternativno (srednje) rješenje. Ne naknadno tražiti opravdane izuzetke u slučaju kada netko (s opravdanjem) krši preporučeno ponašanje, nego već unaprijed argumentirano omogućiti postojanje izuzetaka. I opet jednom vraćamo se na odgovornost roditelja. U toj dobi utjecaj i kontrola roditelja svakako su presudni u odgoju djeteta koje svakako pati od mogućnosti zdravorazumske kontrole svih svojih postupaka.