mirjananNedavni događaj u osnovnoj školi Strožanac, danima je bio u središtu pozornosti mnogih medija. Trenutno je nastupilo zatišje. Ukazuje li ono da je sve riješeno ili napetosti i nesporazumi traju i dalje? Osnovno je pitanje jesu li buka, nered i senzacionalizam kojima smo svjedočili, pomogli da se iz konkretnog slučaja nešto korisno nauči?
Činjenica je, nažalost ne nova, da se mnoge škole baš ne snalaze kada se utvrdi postojanje zlostavljanja. Iako protokol ponašanja postoji, on očito nije svima poznat, ili se nekima ne sviđa, pa postupaju kako oni misle da je dobro i potrebno. Ili, i dalje postoji tendencija prikrivanja različitih vrsta nasilja?
U spomenutoj školi se očito duže vrijeme događalo nešto što je unosilo nespokoj i nezadovoljstvo. Je li se uistinu radilo o zlostavljanju? Tko je zapravo bio zlostavljač, a tko žrtva? Ili ih je bilo više u obje kategorije? Informacije koje su došle do javnosti su često bile u kontradikciji jedna s drugom. Ostalo je nejasno, koji su bili temeljni motivi onih koji su tih dana javno istupali. Zaštita jednog djeteta, zaštita većeg broja djece, zaštita ugleda škole, berba političkih poena…
Meni se čini da su svi odrasli koji su bili uključeni u spomenuto događanje zanemarili činjenicu da su svojim ponašanjem zapravo psihički zlostavljali svu djecu, danima. Naime, đaci škole u Strožancu su se naslušali mnogo toga što nije primjereno za dječje uši i dječju psihu. Bili su obasuti optužbama na račun njihovog vršnjaka, njegovih roditelja, na račun nastavnica koje su bile razrednice odjeljenjima koja je pohađao dječak zbog kojeg se sve i zakuhalo. Nisu ih mimoišle ni optužbe usmjerene prema ravnateljici, kao i prema roditelja onih učenika koji nisu dolazili na nastavu. Zagađena psihološka atmosfera koja nikoga nije mimoišla jer se sve odvijalo javno, podgrijavala se danima. Neka su djeca možda i od svojih roditelja čula neprimjerene riječi upućene „školi“. Neka su djeca, možda, pod pritiskom roditelja izjavila i nešto što nisu ni čula, ni vidjela. Sve je to uistinu bilo nedopustivo. Jer, ponovit ću po ne znam više koji puta da su škole odgojno obrazovne institucije. Jasno je i normalno da u školama dolazi do sukoba mišljenja, do različitog gledanja na način rješavanja nekog problema, do nesuglasica na relaciji roditelja i škole. Ništa čudno, ni neobično. Ali, to bi trebali rješavati odrasli, bez uplitanja djece. Ne smiju djeca plaćati danak zato što su odrasli nesposobni na kvalitetan način rješavati sukobe i nesporazume.
Po napisima u medijima, čini mi se da je dijagnoza ADHD-a još uvijek nepoznanica, za mnoge. Dijete s tom dijagnozom nije bolesno, ali je svakako dijete s posebnim potrebama. A taj termin očito potiče predrasude. Posebna potreba, ma koje vrste bila nije stigma koju se djetetu stavlja načelo da bi ga se označilo kao problematično, već putokaz kako mu pomoći i u čemu mu je pomoć potrebna da bi se uklopilo među svoje vršnjake. Važno je da to dijete uspije u školi pokazati što sve može, u čemu je dobro, možda i odlično, ali isto tako treba znati što mu stvara poteškoće ili je možda za njega i nepremostiva prepreka. I nadarena djeca su djeca s posebnim potrebama, i ona zahtijevaju specifičan tretman!
Ako postoji problem, a on je očito postojao, logično je bilo uz pomoć stručnjaka iz škole, ali i izvan škole ako je bilo potrebno, ponuditi rješenja i o svemu porazgovarati s roditeljima djece koja pohađaju isto razredno odjeljenje. Jasno da i djeci treba objasniti po čemu se njihov kolega/kolegica razlikuje od ostalih, kako njemu ili njoj mogu pomoći. Iskreno vjerujem da su mnoga djeca još u vrtiću naučila da su različitosti sastavni dio života, samo ih opet treba na to podsjetiti.
Ako djeci želimo dobro, a u to se svi u ovom društvu na riječima zaklinjemo, onda bismo konačno morali shvatiti da ih ne smijemo uvlačiti u svoje igre, u svoje nerazumijevanje, nepoznavanje pa ponekad i iskrivljavanje činjenica, u isticanje vlastite vrijednosti, možda i nepogrešivosti.
Škola bi uistinu djecu trebala pripremati za život, učiti ih pomaganju a ne ruganju drugome, suosjećanju a ne ismijavanju, toleranciji a ne isključivosti.
Nenaučena matematika, povijest, zemljopis… mogu se uvijek nadoknaditi. Ali odgojni promašaji mogu ostaviti neizbrisiv negativan psihološki pečat. A u ovom je primjeru odgojnih promašaja bilo na pretek!
Da li se provela analiza (broj vjerojatno uopće nije nepoznat niti javnosti posebno nedokučiv) koliki je uopće broj tih „odraslih“ kako ih nazivate i stavljate u odnos prema „djeci“, OSPOSOBLJEN, NAUČEN, KVALIFICIRAN BITI ODGAJATELJEM? Tisuće stručnjaka koji se svakodnevno „suočavaju“ s djecom nikada nisu učili odgoj. O tome pojma nemaju, ali svakodnevno opisuju svoje “načine komunikacije“ s djecom, svakodnevno upravo likuju u pričama kako su „pobijedili“ tzv. neodgojene, ili pak one lijene, one koji slabo uče (a za što mnoga djeca zapravo uopće nije kriva), ili pak one koje se u skladu sa svojom životnom dobi pokušava istaknuti neposrednoj okolini. Jer ti i takvi koji se brinu o djeci (čast izuzecima, govorim o onima koji se potpuno pogrešno hvale kako rade, a zbog deficita u znanju NE MOGU biti svjesni da je sve što rade i govore u tom pogledu POTPUNO – za djecu- ODGOJNO POGREŠNO). Kada ih se pita gdje su to naučili odgovor je jednostavan i uvijek isti: tko su to radili moji roditelji.
Nitko ih nije naučio drugačije, nitko nije tražio da nauče biti ispravni odgajatelji, nitko ne traži da se za to osposobe, nitko ih ne provjerava i nitko nikada od njih neće tako nešto tražiti. Pa zato rade i dalje. Zapravo uporno i drsko odgajaju i djecu iako o tome pojma nemaju i stvaraju opći kaos. Pitate se tko je kriv? Djeca sasvim sigurno nisu.