mirjananStrah se uvukao u građane Drniša nakon smrti Luke. Mladić koji nije ležao na krevetu buljeći u mobitel, nego je htio nešto zaraditi da kao maturant ima svoj novac! Ali zločinac od kojeg su svi u gradu strepili ugasio je sve njegove želje. Tko zna zašto je zapucao baš u Luku? Vjerojatno je njegova žrtva mogao biti bilo tko.
„Ovo bi mogao biti moj razred“ , „Ovo bi mogla biti moja ulica“ – naslovi su dviju kazališnih predstava, koje problematiziraju nasilje među mladima, želeći potaknuti društvo da shvati ozbiljnost problema. A ova ne kazališna nego životna drama, dogodila se u Drnišu. „Ovo je moglo biti moje dijete!“- vjerojatno su promislili mnogi drniški roditelji. Nažalost, ljudi poput drniškog ubojice hodaju slobodno ulicama naših gradova jer mjerodavni sustavi ne djeluju kako bi mogli i morali. Čuli smo ovih dana da postoje zakonski alati koji omogućavaju kvalitetno djelovanje u situacijama sličnim drniškoj, ali se tko zna zašto, ne primjenjuju. I dok Luka nije taj nemar platio životom, nikoga nije zabrinjavalo što sustavi ne funkcioniraju kako bi morali u istinski pravnoj državi.
Nasilje nažalost susrećemo svugdje u gotovo svakom razredu, svakoj ulici. Ponekad nasilni ispadi završavaju tragično, ponekad „samo“ s fizičkim ozljedama, ponekad s psihičkim ožiljcima. Kada je riječ o mladima jasno je svima da bi se mnogo toga moglo izbjeći kada bi djelovali preventivno i kada bismo na nasilne ispade prestali zatvarati oči, prestali samo formalno poduzeti neke korake, a zapravo ne čineći ništa djelotvorno. Tu zakazuju roditelji, škole, stručnjaci. Neki roditelji redovito pronalaze opravdanja za nasilno ponašanje svog djeteta, uvjereni da rade za njegovu dobrobit. Ne shvaćaju da takvim neopravdano zaštitničkim ponašanjem polako ali sigurno utiru put svom djetetu u sferu gdje nasilje postaje prihvaćeni način komunikacije. I dok su šibenski maturanti na svoj zadnji dan nastave u srednjoj školi, organizirali mirni prosvjed kojim su odali počast svom tragično preminulom kolegi iz Drniša, u Osijeku je nekolicina pijanih maturanata pretukla gluhonijemog četrdesetogodišnjaka dok je skupljao boce i ukrala mu bicikl.
Mnoga djeca zaziru od slobodnog i otvorenog razgovara ako ih netko zlostavlja fizički, ili emocionalno. Nisu sigurni mogu li u takvim trenucima računati na pomoć stručnih osoba, u školi i izvan nje, osim pomoći koju će im pružiti roditelji.
Ali veliki je problem što u našem društvu u mnogim sferama nasilnici napreduju podignute glave, a žrtve im se posramljeno sklanjaju s puta. Nasilnici postaju pobjednici, a žrtve gubitnici. Nasilnike susrećemo na ulici, u obiteljima, ali i u bolnicama, u ambulantama, u sudnicama… Ovi iz bolnica, ambulanti i sudnica nas ne tuku, ali se ponekad ponašaju prema pacijentima/strankama kao da su manje vrijedna bića s kojima se ne razgovara jer je to gubitak vremena. A oni imaju pametnijeg posla.
„Kakva je ovo država u kojoj sustav godinama mirno promatra čovjeka s ilegalnim oružjem, dok se njegovi spisi povlače po ladicama zbog “preopterećenosti”? Kakva je ovo država u kojoj ubojica slobodno šeta ulicama jer pravosuđe nema vremena, a to isto pravosuđe nađe vremena kada treba proganjati male ljude? Kada treba skupljati političke bodove, puna su vam usta mladih, demografije i budućnosti Hrvatske. A kada ta budućnost leži u lijesu zbog vašeg nemara, onda okrećete glavu. Izgradili ste državu u kojoj su zgrade i interesi moćnika važniji od sigurnosti vlastite djece.“ Između ostalog poručuju u otvorenom pismu maturanti Šibenika i mladi Hrvatske.