mirjananVjerojatno nema pojma o kojem više govorimo, a da pri tome ne radimo gotovo ništa! Barem je moj dojam takav kada je u pitanju mentalno zdravlje djece i mladih.
Vlada je krajem prošle godina donijela Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine. Šest godina, tvrde stručnjaci, programa nije bilo, a sada kada postoji provodi se vrlo sporo i neučinkovito. A o mentalnom zdravlju treba brinuti dok još nije ugroženo, kao i o fizičkom. Svima je poznato (iako se tako svi ne ponašaju) da ne treba čekati infarkt, moždani udar, dijabetes, čir na želucu… da bi se vodila briga o fizičkom zdravlju.
Pitam se opet, po ne znam koji puta, kada ćemo konačno shvatiti da ne treba čekati kod djece i mladih simptome depresije, anksioznosti, bulimije, pokušaje suicida… da bismo se sjetili važnosti mentalnog zdravlja. Treba djelovati preventivno kako bi takvih problema bilo što manje. Najveći dio bolesti u odrasloj dobi ima svoj početak prije 14. godine, ističu stručnjaci.
Statistike pokazuju da svako šesto dijete u Hrvatskoj ima neki mentalni poremećaj. Najčešće je riječ o anksiozno-depresivnim poremećajima, samoozljeđivanju i poremećajima hranjenja. U našim školama, zdravstvu i sustavu socijalne skrbi nedostaje oko 600 psihologa. Sve više djece i mladih treba pomoć to je činjenica, ali na preglede se čeka mjesecima. U hrvatskom zdravstvenom sustavu trenutno radi 46 dječjih psihijatara, a da bi se mogli nositi s rastućim problemima kod mladih postoji potreba za najmanje njih 140, ističu dobri poznavatelji ove problematike. Liste čekanja za prvi pregled su deprimirajuće: na psihijatriji za djecu i adolescente u Klaićevoj bolnici u Zagrebu čeka se 233 dana, u Slavonskom Brodu 85, u Varaždinu i Dubrovniku 79 dana, u Splitu 64, a u Poliklinici za djecu u Zagrebu – dva mjeseca.
Prva pomoć mnogima je Hrabri telefon. Godišnje im se obrati oko 3000 djece i roditelja. Preko 40 posto poziva je vezano uz samoozljeđivanje, dvadesetak posto uz depresiju, suicidalne misli, osjećaj tjeskobe, anksioznosti, straha, osjećaj usamljenosti. Djeca se žale i na napade panike.
Biti mentalno zdrav ne znači biti u svakom trenutku dobro raspoložen, sretan, bezbrižan. Briga o mentalnom zdravlju podrazumijeva razvijanje sposobnosti da se prilagođavamo i svrsishodno, fleksibilno nosimo sa svakodnevnim teškoćama i stresom. A one ne zaobilaze ni djecu, ni mlade. Oni su danas pod posebni pritiskom s jedne strane roditelja i škole, a s druge, društvenih mreža koje diktiraju kako treba živjeti da bi bio prihvaćen.
Iznimno je važno da djeca i mladi znaju da smiju biti tužni, nesretni, razočarani, da smiju griješiti, da ne moraju biti najbolji ni u školi, ni u drugim aktivnostima kojima se bave. Ali isto tako da znaju s kim i gdje mogu, u trenutku kad im to treba, slobodno i otvoreno razgovarati o svojim sumnjama i dilemama, o svemu što ih tišti. To je primarna prevencija!
Nužno je potrebno osigurati djeci i mladima okruženje u kojem će moći razvijati svoje potencijale, intelektualne i fizičke, stjecati samopouzdanje, učiti o toleranciji, razvijati empatiju, naučiti kritički misliti, poštivati i prihvaćati različitosti. I svakako naučiti da traženje pomoći kod problema bilo koje vrste nije pokazatelj slabosti i nekompetentnosti, već zrelosti i odgovornosti. To je istinska briga za mentalno zdravlje.
Koliko bi roditelja, učitelja, trenera, poučavatelja u različitim područjima, dobilo prolaznu ocjenu ako bi se kritički osvrnuli na ono što i kako rade za svoju djecu, đake, polaznike različitih izvanškolskih aktivnosti? Koliko oni svojim nerealnim očekivanjima, lošim odgojnim postupcima pridonose nastajanju mentalnih poremećaja?
Neophodno je da psihološka i psihijatrijska pomoć budu dostupne onog trenutka kada ih dijete ili mlada osoba uistinu treba. Ali poražavajuća je spoznaja da mnogi roditelji i učitelji, pa i zdravstveni sustav otkrivaju važnost mentalnog zdravlja tek kada je ono ozbiljno ugroženo.
Profesionalci znaju da se požar najbolje gasi pilama, otvarajući protupožarne putove kako se vatra ako plane, ne bi imala kuda širiti! Pametnom dosta!