VAŽNA JE MJERA!

Na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara gradonačelnik Franković je u svečanom govoru o umjetnosti donio i širu, opće važnu poruku o gradnji, odgovornosti prema prostoru i cijeni daljnjeg širenja grada. Naglasio je da mjera nije prepreka razvoju, „nego uvjet trajanja te da grad mora imati hrabrosti reći ‘dosta’ ondje gdje bi drugi rekli ‘još“. Govorio je i o iskušenju da nečiji trenutačni interes postane važniji od zajedničkog te o različitim glasovima i interesima, koje je sažeo u rečenicu: „Moje, moje, samo moje.“ „Znali su da Grad ne traje zato što neprestano raste, nego zato što zna gdje treba stati“ – zaključio je Franković pozivajući se na Statut Grada iz 13. stoljeća.

 Ova misao o važnosti i vrijednosti mjere, odnosno postavljanja granica, o važnosti općih interesa, o hrabrosti i mudrosti da se kaže „dosta“ nije primjenjiva samo na Dubrovnik i njegov razvoj nego na sva područja života, svugdje.

 Prije nekoliko dana su maturanti XII. gimnazije u Zagrebu uputili  ravnateljici Jadranki Vlahovec poruku u kojoj su joj zamjerili mnogo toga: „Četiri godine nad nama ste provodili represiju. Ukidali ste događanja po školi koja su unosila radost i zajedništvo među učenike. Ukidali ste fakultativne nastave koje smo voljeli i koje su mnogima bile razlog da u školu dolaze s više entuzijazma….Inzistirali ste na najstrožim pedagoškim mjerama, čak i onda kada su naši profesori smatrali da one nisu u skladu s Pravilnikom ni odgojno opravdane”, poručili su maturanti. I još mnogo toga. A završili su: „I želimo vam zahvaliti jer ste nam dali pravi primjer kakvi ljudi u životu ne želimo postati”. Nakon tog pisma oglasili su se i neki  nastavnici smatrajući da je dotična ravnateljica postupala u skladu sa svojom funkcijom te da su prigovori njezinu radu uglavnom neutemeljeni.

Ako je ravnateljica uistinu bila toliko loša, ako je donijela toliko štetnih odluka kako tvrde maturanti, zašto nitko ništa nije poduzeo kako bi se zaustavilo to obilje negativnosti? Ako je ravnateljica pak samo bila stroga i odgovorna onda takvo javno blaćenje nije zaslužila. Ali ovaj događaj jasno pokazuje da u školama nedostaje kvalitetna kontrola rada i nastavnika i ravnatelja, ali i učenika koja bi iznjedrila djelotvorna rješenja u problematičnim  situacijama, a ne prepisku po novinama od koje nitko neće imati koristi. Mjerodavno Ministarstvo očito ne zna ili ga nije briga rješavati ovakve i slične situacije, uspostaviti granice i pravila koja štite interese svih, a ne samo nekih. I naravno reći „dosta“, kada je to neophodno za opću dobrobit i naravno za odgovoran rad Ministarstva.

 Svjetsko prvenstvo u nogometu pokrenulo je lavinu nezadovoljstva, kritika, ljutnje! Naravno i tu nema nikoga tko bi se usudio reći „dosta“, tko bi provodio u djelo misao da je zajednički interes najvažniji, a osobne treba zanemariti; tko ne želi uspjeh graditi na sumnjivim odlukama, nego na izvrsnosti, profesionalnosti i poštenju.

U ovu kategoriju spadaju i električni romobili, odnosno roditelji koji djeci kupuju opasno prometalo kao da je to nevina igračka. Ti roditelji ne znaju reći „dosta“ neprimjerenim željama svoje djece. Imati mjeru, postaviti granice prihvatljivog, ne znači biti rigidan, neopravdano strog već biti istinski zauzet za dobrobit, čak život vlastitog djeteta.

             Nekontrolirana uporaba društvenih mreža maloljetnika također je posljedica nepostojanja ponašanje tipa „dosta“, to nije za tebe. I tu je neophodna mjera, neophodne su granice koje će štititi mentalno zdravlje djece i mladih. Ali očito nema dovoljno onih koji su voljni ustrojiti mjeru kao zaštitu, ne kao kaznu; mjeru koja će omogućiti normalan psihofizički razvoj djeteta, a ne kočiti ga.

Pojam  mjere nepoznat je i mnogim našim političarima. Točnije, mnogi misle da su oni, njihovi stavovi i uvjerenja jedina moguća mjera ispravnosti pri donošenju različitih odluka. U politici i izvan nje smo suočeni s onima koji su uvjereni da samo oni znaju što je mjera domoljublja, hrvatstva, pa i katoličanstva! I naravno nema nikoga tko bi meritorno rekao „dosta“ s tim priglupim i nekorektnim pa čak i mržnjom protkanim  stavovima.

Osjećaj za mjeru, razumijevanje da je postavljanje granica pokazatelj odlučnosti da se zaustavi ono što ugrožava opći interes u bilo kojem području, bio bi neophodan u svim sferama života. Kao i kroćenje ega suzbijajući poriv da moje mora biti prihvaćeno, mora biti realizirano jer sam ja mjera svih stvari! Ima li ovo društvo snage i želje mijenjati te nakaradne stavove? Tko bi trebao biti predvodnik u ovom zahtjevnom zadatku?

             Mnogi očito danas ne mogu razumjeti mudrost koja je cvjetala u 13. stoljeću!