mirjananNetko je mudro rekao: „Dječja je duša kao dijamant: ne može svijetliti ako svjetlost ne prima!“ A mi se zdušno trudimo na različite načine da svjetlosti u dječjim dušama bude što manje. Upisi u srednje škole tome svakako daju velik doprinos.
Koliko mladih koji više nisu djeca, ali nisu još ni odrasli ljudi, ovih dana strepe i nemirno spavaju razmišljajući o srednjoj školi u koju bi se željeli upisati. Kakav je to obrazovni sustav u kojem ni odlikaši, oni s uspjehom „pet nula“ nisu sigurni da će se moći upisati željenu školu!
Razmišlja li itko o važnosti sposobnosti i interesa učenika pri upisu u srednju školu? U ona „loša“ stara vremena mnogi su osmaši posjećivali službu za profesionalnu orijentaciju gdje su mogli dobiti objektivnu procjenu svojih sposobnosti i interesa te to pokušati uskladiti sa svojim i roditeljskim željama i ocjenama. U ta neka davna vremena još nije bio poznat fenomen poplave odlikaša.
Nije li ipak apsurdno, ali i okrutno, pa i nepedagoški da učenik koji je u osnovnoj školi prolazio s vrlo dobrim uspjehom mora dobro promisliti koja će škola biti njegov prioritet u izboru. Biti vrlo dobar učenik sigurno je značilo uložiti mnogo truda tijekom školovanja, a rezultiralo je, za neke učenike, nemogućnošću izbora pri upisu u srednju školu.
Međutim, notorna je činjenica da se djeca mijenjaju sazrijevajući. Oni navodno lijeni i nezainteresirani mogu gotovo preko noći postati vrlo solidni učenici, čak i izvrsni – dobiju li priliku za to. Dopustimo li im da u školi koja je primjerena njihovim sposobnostima, željama i interesima uistinu pokažu koliko mogu. Ako smo te, po ocjenama manje uspješne đake primorali da upišu neželjenu školu, posljedice mogu biti dugoročno katastrofalne. Isto kao i za onoga tko je na krilima petica ali ne i kvalitetnog znanja i sposobnosti, završio u nekoj gimnaziji. Koliko će razočaranja doživjeti mnoga djeca ali njihovi roditelji kada gimnazijski ritam bude prebrz i prezahtjevan, kada brojke kojima su se toliko ponosili postanu za njih nedostižne i uz najveći napor .
Dokimologija, disciplina koje se bavi problematikom ocjenjivanja nedvojbeno je dokazala da je ocjena koju daje čovjek nepouzdana, jer osim o znanju učenika ovisi i o čitavom nizu drugih elemenata: o kvaliteti razreda u kojem se učenik nalazi, o ponašanju učenika, o njegovoj emocionalnoj stabilnosti, o dosljednosti kriterija ocjenjivanja koje ocjenjivač koristi i tako dalje. Jednom riječju, ocjena ima svoju vrijednost unutar razrednog odijela u kojem je dana, ali nema apsolutnu vrijednost na temelju koje bi se smjelo okrutno krojiti nečiju sudbinu. Postoje, naravno i objektivni pokazatelji znanja, vanjska vrednovanja, ali o tome se samo povremeno lamentira i sve ostaje po starom!
Zar doista ne vidimo da je ovakav pristup upisu u srednje škole zapravo vid psihološkog zlostavljanja učenika i roditelja, pa čak i samih nastavnika? A pri tome znanje postaje sve manje važno, bitne su jedino ocjene! Kvantiteta bez kvalitete!
Svi također znamo da je ogroman broj tzv. opravdanih izostanaka zapravo neopravdan. Izmišljaju se koje kakvi razlozi i bolesti kako bi učenik, umjesto da bude redovito na nastavi, ostajući kod kuće zaradio toliko žuđene petice. Koju poruku šaljemo đacima ovakvim pristupom? Laž i lopovluk su opravdani ako su u funkciji dobivanja petica ili bonusa za upis na višu razinu školovanja!
Osim urušavanja obrazovne uloge na djelu je i potkopavanje i onog prvog određenja škole, a to je njena odgojna funkcija?
Postaju li škole sve češće samo „mjed što ječi ili cimbal koji zveči!.“