mirjanan29. listopada 2004. godine potpisan je Europski ustav. Ali mnogi su prije njegova potpisivanja bili ljuti i razočarani kao i tadašnji Papa jer su smatrali da bi u Ustavu morali biti spomenuti kršćanski korijeni Europe. Ali to nije prošlo.
Međutim, bilo bi vjerujem puno važnije da se u ponašanju Europljana može iščitati to kršćansko opredjeljenje. Jer papir podnosi koješta i nažalost često nije odraz života. To smo vrlo dobro pokazali, mi Europljani u odnosu prema migrantima. Vidimo li u njima ljude, ljude u potrebi, očajne, ljude u životnoj opasnosti ili pak samo skitnice, razbojnike, muktaroše… Jesmo li ih procjenjivali obuzeti virusom ljubavi i razumijevanja ili pak virusom mržnje i netrpeljivosti?
A papa Franjo ističe: „Vi dobro znate da za kršćanina nije riječ samo o migrantima, nego je to Krist koji kuca na naša vrata. Gospodin nas preko njih poziva na obraćenje, da se oslobodimo ravnodušja i kulture odbacivanja.“
Ali sada su migranti pali u zaborav. Više nitko o njima ne govori. Korona virus je u središtu pozornosti. Svijet je prestrašen, ljudi su u panici, mnogi žive u samoizolaciji, neki u karanteni, neki ostaju u svojim domovima po uputama Nacionalnog stožera, a nažalost mnogi i umiru. Svi se moramo prilagoditi novonastaloj situaciji, mijenjati neke navike, lišiti se nekih užitaka, želimo li u doglednoj budućnosti nadjačati virus.
I u ovoj je situaciji zakazala kršćanska Europa. Naime pojavom virusa u Italiji, Njemačka i Francuska su donijele mjere kojima se ograničava izvoz zaštitne opreme u Italiju. To sigurno ne bi promijenio ni drukčiji tekst Europskog ustava.
A ovaj je opaki virus koji napada naša tijela generirao i dva podvirusa. Čini se da ipak prednjači podvirus plemenitosti, solidarnosti i altruizma. U ovim novo nastalim okolnostima mnogima treba pomoć, različitog oblika. A na sreću, za sada volontera ne manjka. Mnogi su se angažirali u izradi zaštitnih maski. Mnogi su silom prilika prisiljeni više boraviti sa članovima obitelji. Neki u tome uživaju, jer su konačno dočekali nešto što su rijetko uspijevali ostvarivati do sada. Ali nekima je to sigurno i teško palo. Ali neću o njima.
Pojavio se i podvirus egoizma obogaćen okusom bahatosti, gluposti i neodgovornosti. Takvih koji misle samo na sebe ipak je, čini se manje. Oni kupuju prekomjerne količine i potrebnih ali i potpuno nepotrebnih stvari. Takvi, ako moraju biti u samoizolaciji, ipak šetaju gradom, ulaze u apoteke, čak u bolnice. Takvi, ako imaju više od 65 godina su neposlušni i ne pridržavaju se preporuke da ostanu kod kuće.
Ali iznimno je opasno kada se neodgovorni otkriju među liječnicima. Možda zaključujem prerano ali po sadašnjim informacijama, više liječnika iz različitih bolnica u Zagrebu je nedavno bilo na skijanju u Austriji. A zatim su se po povratku u domovinu, vrlo odgovorno, pojavili na poslu. Naravno, bez faze samoizolacije, bez testiranja, bez obavještavanja nadležnih o tome gdje su bili.
Neugodno me iznenadila vijest da su svećenici namjerno kršili preporuku Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu i držali mise onog dana kada je sve trebalo biti obustavljeno. Odlučili su poslušati svjetovnu vlast, ali dan poslije. Nije osnovni problem u danu poslije, nego u lošem primjeru. Zašto i kako očekivati od vjernika da slušaju upute civilne vlasti u ovoj ozbiljnoj situaciji, kad njihovi duhovni pastiri to ne rade?
Vrijeme je Korizme. Nisu u pitanju više kava, pivo, kolači, cigarete i slično čega smo se lakše ili teže odlučili odreći dok o virusu još nije bilo govora. Sada bi na djelu trebalo uistinu biti odricanje od samovolje, prkosa, bahatosti i sebičnosti. Ma kako se nekima pravila kojih se moramo držati činila prestroga, nužno ih je prihvati, jer ona uistinu život znače. Sada je vrijeme za poslušnost i odgovornost, prema sebi ali i prema drugima. Jer predugo smo živjeli u uvjerenju da sve znamo, da sve možemo i smijemo, da sve držimo pod kontrolom. Malo poniznosti će nam dobro doći da nas podsjeti da nismo svemoćni gospodari Zemlje, već njezin sastavni dio. Jer uništavajući nju, na različite načine, uništavamo i sebe. Sićušni virus, koji je nešto, kako kažu stručnjaci, između živog i neživog organizma, razara naš dosadašnji način života, poput tsunamija.
Ali možda ipak ima nade za nas. Mnogi ljudi postaju kreativni u smišljanju kako provesti slobodno vrijeme kojeg odjednom možda ima i previše. Otkrivaju neke skrivene i neostvarene želje, bude neprepoznate sposobnosti, ostvaruju ono za što do sada nisu imali vremena. Neki naglo postaju uredni. Mnogi se organiziraju kako bi pomogli onima kojima je to neophodno. Čak se i političari ne svađaju i ne vrijeđaju kao obično. Još samo da prestanemo izlaziti iz kuća bez velike potrebe!
E kad bi barem, kada se jednom riješimo korone, zauvijek ostao u nama virus solidarnosti, tolerancije i odgovornosti!!!
Više od korone iritira ljudska sebičnost, neodgovornost i bahatost. Na sto dobrih ljudi dovoljan je jedan naopaki da poništi sve dobro učinjeno. I tako, združeni, umjesto da imamo jednog neprijatelja na vratu, mi ratujemo s nebrojenom vojskom licemjera koji su dostatni sami sebi. Iako su takvi višak i sebi i društvu. Ovo je rečenica koju prije korone nikad ne bi pomislila, kamo li ispisala. Al, eto. Korona nas mijenja. Nekima daje na ekstremnu odgovornost prema sebi i drugima. A nekima se živo fućka. Svijet je ionako stvoren zbog njih.