MATURANTI

Još je jedna generacija naših mladih stigla do mature. Jedna faza života je završena i sada trebaju odlučiti što i kako dalje. Neki već godinama znaju što žele, a neki se još dvoume, neki još uopće ne razmišljaju o budućnosti.

Diljem zemlje maturanti slično, a ipak i različito proslavljaju završetak srednjoškolskog obrazovanja. Ludovalo se po mnogim gradovima, a negdje se i plesala Quadrilla, a negdje narodna kola, posipalo se brašnom sebe i prolaznike, trubilo i zviždalo, onemogućavalo promet u nekim ulicama,  pjevalo, plesalo i deralo. Svega je bilo, ali u Zagrebu ističu da nikada nije bilo Norijade s manje policijske intervencije. I to je lijepo čuti.

Na majicama maturanata i na transparentima koje su nosili uistinu je bilo vrlo raznolikih poruka: duhovitih, upozoravajućih, rugajućih, vezanih uz struku koju su završili, samokritičnih, ironičnih…  Evo nekih:  „Kakve smo došle, dobro smo prošle”; „U razredu s više žena oko dogovora nikad nismo imali problema”; „Za pet godina kad nas vidite na Stradunu podajte koju kunu”; „Cilj opravdava sredstvo, a Doris izostanke“;  „Rad čini čovjeka, a nerad gospodina!“

Reporteri koji su pratili maturante na njihovom slavljeničkom pohodu po ulicama naših gradova, uspjeli su neke i nešto upitati. Jedno od pitanja odnosilo se na ono što mlade najviše smeta u Hrvatskoj. „Nepravda među ljudima, nepravda u svijetu, najviše to” odgovorila je jedna djevojka.  „Sve”, kratko je poručila druga maturantica. „Školstvo”, nadodala je njena prijateljica. „Živcira me to što je velika inflacija, što je jako puno toga poskupilo i što su naši standardi puno niži nego u Europi, a cijene puno više”, rekao je jedan momak. „Ne znam, nemam nikakvo mišljenje, ja sam sretan u Hrvatskoj i ostat ću tu zauvijek”, vrlo optimistično je prokomentirao maturant. „Svi pričaju protiv nekih problema, a nitko ne bi nešto poduzeo“, poprilično točno je dijagnosticirao stanje jedan mladi čovjek. „Osjećamo se odlično. Škola je napokon završila, sad možemo ići van raditi u Njemačku i vratiti se u Hrvatsku kao gastarbajteri”, poručilo je nekolicina.

Ovo je uistinu trenutak kada bi se mnogi morali zapitati što smo učinili da današnji maturanti požele ostati u Hrvatskoj bilo kao studenti ili kao zaposlenici u struci koju su završili? Da li oni koji bi željeli studirati negdje vani, sebe vide u Hrvatskoj nakon završenog studija? Jesu li dovoljno informirani o projektu Erasmus?

U stranačkim  aktivnostima koje su prethodile izborima u travnju gotovo niti jedna politička opcija nije se ozbiljno, pa čak ni usputno pozabavila pitanjima koja se odnose na mlade. Koji su njihovi glavni problemi, što bi oni željeli promijeniti u ovoj državi, što najviše zamjeraju političarima? Jedino se stranka Možemo malo ozbiljnije pozabavila potrebama mladih.

Na temelju nekoliko izjava i transparenata sigurno nije moguće donositi ozbiljne zaključke, ali ipak se stječe dojam da prevladava osjećaj razočaranosti onim što se ovdje nudi, ali i nedovoljne informiranosti. Mnogo se puta već utvrdilo da plaća nije prvi razlog zbog kojeg mladi odlaze, već spoznaja da se radom, savjesnošću i  sposobnošću ne stiže do željenog cilja. 

Čini se da je razina egoističnosti, bahatosti ali i ignorancije mnogih naših političara došla do granice kada mladi zaključuju da je uzalud očekivati neke bitne promjene u skoroj budućnosti. Dovoljno je vidjeti po kojim se kriterijima biraju neki ministri, i sve postaje potpuno jasno. Ili slušati bivšeg ministra kako nema hrabrosti priznati krivnju što je neopreznom vožnjom usmrtio čovjeka. Ne iskazuje čak ni minimum pristojnosti i suosjećanja, jer je „zaboravio“ izraziti sućut obitelji koja je ostala bez oca, supruga, sina, brata.

Čini se da se sve češće susrećemo sa situacijama u kojima vrijedi Konfucijeva izreka: „Tko ne zna i ne zna da ne zna, opasan je  i čuvajte ga se“. Na tragu toga mnogi mladi planiraju svoju budućnost izvan naših granica!