IZABRANO ZAJEDNIŠTVO

Čudimo se zašto ima tako mnogo rastava braka, zašto se mladi sve češće odlučuju na samački život, zašto se rađa sve manje djece i u braku i u izvanbračnim zajednicama? Razloga za to ima više, to je svima jasno. I društvenih, ekonomskih, psiholoških…

Ali, čini mi se da se rijetko ili nikada ne spominje problem tzv. izabranog zajedništva. Što to znači? Obitelj u kojoj smo se rodili i rasli nismo birali. Tu su vrijedila određena pravila ponašanja, poštivala se neka hijerarhija vrijednosti, ali donekle različita u različitim obiteljima. Članovi obitelji su imala određene dužnosti, prava… Neki su članovi obitelji bez pogovora prihvaćali sve što se od njih tražilo, neki su se opirali nekim zahtjevima otvoreno i burno. Neki su formalno prihvaćali sve što se zahtijevalo, ali su se zapravo, kad god im se pružila prilika ponašali onako kako su sami željeli.

Međutim, kada se mladi ljudi odluče zasnovati svoju obitelj to je za njih ulazak u izabrano zajedništvo. Partnera ili partnericu sami biraju (naravno, ima i iznimaka). I sada ta nova zajednica treba odrediti neka svoja pravila ponašanja, svoje prioritete, svoju ljestvicu vrijednosti, ciljeve kojima će težiti. Naravno, stranke u izabranom zajedništvu dolaze iz različitih obitelji, noseći sa sobom različita iskustva, očekivanja, ciljeve. Usklađivanje najčešće ne ide brzo, ni lako. Na taj aspekt života, čini mi se mlade nitko ne upozorava, ne pomaže im u tom procesu prilagodbe. Ni roditelji, ni škola, barem ne dovoljno. Nužno bi bilo da postoje savjetovališta (osim pri župama) gdje će se s mladima razgovarati o trudu, naporu, strpljenju, toleranciji, poštovanju… svemu što je neophodno da bi se neka zajednica održala i funkcionirala uspješno, na obostrano zadovoljstvo. Jer, nažalost, danas se sve češće nesporazumi, različite želje i očekivanja rješavaju prekidom zajedništva, svatko odlazi na svoju stranu, uvjeren da je onaj drugi kriv što zajedništvo nije uspjelo zaživjeti.

U bilo kojoj zajednici nužno je prihvatiti različitosti i naučiti živjeti s njima, ali ne kao s prokletstvom, nego kao s nečim što je imanentno čovjeku. Ljudi nisi klonovi i različitosti su neminovne i dobrodošle. Međutim, kada različitosti ne poštujemo, najčešće se javlja potreba za njihovim vrednovanjem. A tada obično onaj drugi loše prolazi i stupa na scenu isključivost i netrpeljivost. Sve to najčešće završava rastankom. 

Ali o izabranom zajedništvu,  može se govoriti i izvan partnerskih odnosa. Ono se također manifestira kao nasušna potreba kako bi se šira zajednica u kojoj živimo razvijala i napredovala. Doista, kada se ljudi u nekoj sredini slože i odluče ostvariti ciljeve koji su im neophodni za normalan život, to je prava manifestacija izabranog zajedništva. Razlike koje u mnogo čemu među njima postoje postaju nebitne, ako ljude povezuje ljubav prema vlastitoj zemlji, prema mikrosredini u kojoj žive i žele u njoj nastaviti živjeti, ne strepeći od zatrovane vode i okoliša ili neke druge prijetnje življenju dostojnom čovjeka.

Danas, to zajedništvo mnogi u Hrvatskoj iskazuju podupirući ljude iz Gospića, odnosno Like u njihovim nastojanjima da se konačno na djelotvoran način a ne samo parolama riješi problem opasnog otpada. Prema nalazima vještaka Geotehničkog fakulteta, izrađenima po nalogu USKOK-a, na području Gospića zakopano je i rasuto oko 37.000 tona otpada. Riječ je, među ostalim, o ostacima obrade elektroničkog otpada, medicinskom otpadu, plastici i RDF-u. Zadnji je čas da netko kaže „dosta“. Kada to nisu učinili odgovorni, učinit će mnogobrojni građani Hrvatske, nadam se.

Zvonimir Troskot je upozorio da sada postoji još jedan problem a to je opasan trokut odlagališta oko Gospića: Silos, Rakitovac i Lički Osik, zbog čega sanacija samo jedne lokacije ne može predstavljati cjelovito rješenje. „Ako se sanira samo Silos, a izostave Rakitovac i Lički Osik, onda ne govorimo o sanaciji, nego o političkoj predstavi.“

U ovoj i sličnim situacijama, kada ljudi žele živjeti bez straha od trovanja, bez straha od bolesti koje će se manifestirati za nekoliko godina, kada žele da  odgovorni ljudi koji imaju moć, tu moć koriste za opću dobrobit a ne za vlastitu korist, izabrano zajedništvo postaje istinski pokazatelj domoljublja, nužan korektiv farizejštini koja caruje. Motivaciju podupiratelja „Hoda za Liku“ ne može ugroziti politikantsko podmetanje, izmišljanje neprijatelja, vrijeđanje i omalovažavanje kojim se diče prestrašeni širitelji mržnje.

Čini se da je uistinu veliki broj ljudi konačno shvatio da pravdu treba uzeti u svoje ruke, kad ruke koje su morale djelovati i dalje uglavnom ne rade ništa.

Crne majice i Thomsonove pjesme tu neće biti ni od kakve pomoći.