mirjananOpet se dogodilo nešto što se u školama, ali naravno i drugdje ne bi smjelo događati. U Zagrebu u Elektrotehničkoj školi nožem je napadnut učenik, spremačica i još jedna djelatnica škole. Napadač je bio maloljetnik.
Očito ni ubojstvo u školi u Prečkom, ali nažalost ni mnogi drugi slučajevi nasilja u školama po Hrvatskoj nisu doprinijeli donošenju adekvatnih mjera kako bi se svaki učenik u školi osjećalo sigurno i zaštićeno. Što čeka naše Ministarstvo?
Ogorčeni roditelji i učenici Elektrotehničke škole okupili su se ispred škole nakon spomenutog napada, smatrajući Ministarstvo odgovornim za spomenuti nasilni čin. Naime, često djeca dolaze iz osnovne škole bez popratne dokumentacije koja bi ukazala je li učenik iskazivao agresivno ili neko drugo devijantno ponašanje, što je važna informacija u novoj školi. Istaknuli su da ako u srednjoj školi dijete dobije neku odgojnu mjeru, ona se u šestom mjesecu automatizmom briše. Dakle, to ne odlučuju ni razrednici, ni nastavnička vijeća, nego to ide automatizmom. Ta mjera je uvedena 2008. i očito je vrlo problematična mjera!
Zaštitari u školama koji su dovedeni kao mjera za umirivanje javnosti nakon ubojstva u Prečkom, nažalost nemaju ovlasti pogledati u dječju školsku torbu u kojoj se ponekad nalazi nož ili neko drugo ubojito sredstvo. Očito Ministarstvo ovom mjerom nije osiguralo sigurnost u školama.
I opet se postavlja, uvijek isto pitanje: Kako funkcionira prevencija? I redovito slijedi isti odgovor: Nikako!
Tko zna koliko će se još nesreća dogoditi dok Ministarstvo shvati da treba djelovati prije nego što se problem pojavi, a ne čekati eskalaciju da bi se počelo mudrovati o mjerama koje treba poduzeti. A koje su često nedjelotvorne. Nemojmo se zavaravati da je samo COVID pandemija ostavila posljedice na mentalno zdravlje djece i mladih. Jasno da je pandemija imala svoju ulogu u mentalnom zdravlju mnogih, ali i prije pandemije mentalno zdravlje naše djece nije bilo za pohvalu. I prije smo o važnosti mentalnog zdravlja progovarali nakon nekog problematičnog događaja, ali ne kao o kontinuiranoj brizi koja se provodi od dječjeg vrtića. Dok problema s mentalnim zdravljem nema, treba djelovati kako bi se prevenirali problemi. Nebrojeno puta sam napisala da ne smijemo čekati poplave, potrese, požare, pokušaje ubojstva i ubojstva da bismo se djelotvorno a ne samo deklarativno bavili mentalnim zdravljem. I djece i odraslih.
Nakon užasnog požara na Braču konačno je netko shvatio da treba djelovati prije nego plane, prije nego što vatra proguta vinograde, maslinike, kuće…Treba čistiti okućnice, polja, maslinike, vinograde…otvarati protupožarne puteve pa će borba s vatrom biti djelotvornija i manje opasna, a štete manjih razmjera.
Isto vrijedi i za mentalno zdravlje. Nužno je potrebno djecu početi učiti socijalno-emocionalnim vještinama u vrtiću i nastaviti u školi, kako bi se znala nositi s neuspjesima, frustracijama, kako bi naučila nenasilno rješavati sukobe; kako bi naučila da tražiti pomoć kad sami ne mogu riješiti neki problem, nije pokazatelj slabosti i nekompetentnosti, nego odgovornosti. Iznimno je važno da djeca i mladi znaju da smiju biti tužni, nesretni, razočarani, da smiju griješiti, da ne moraju biti ni najbolji učenici, ni najljepši, ni najbolje odjeveni da bi bili voljeni i cijenjeni.
Hoćemo li konačno početi voditi istinsku brigu o dobrobiti djece? Lako je izbacivati parole, dijeliti savjete s visoka, a zapravo neodgovorno obnašati funkciju koja uključuju moć, a ona se nažalost često ne temelji na kompetentnosti.
Mnogi našoj Vladi meni sliče na polaznike pačje škole (mi stariji još pamtimo tu pjesmicu).
Jeste li čuli djeco, vjerujte bez šale, otvara se škola za pačiće male.
Svi pačići došli kao đaci stoje, stari patak metnuo, naočale svoje.
Učio ih , učio od srijede do petka al’ se nisu makli dalje od početka.
Ništa više ne nauči pačurlija ta nego što je prije znala pa-pa
Unuk mi je navršio tri godine. Kao sretan djed, nesretan sam na pomisao da će Unuk „uskoro“, a godine lete i lete, uskoro ići u školu. Pružiti ću mu SVAKOJAKU pomoć i sugestiju o tome da je škola „zdrava“, „prava“, „potrebna“, „pače nužna“. Jer i mi „svi“ prošli smo isto, iskusili slično, ponašali se suglasno. I još smo tu, pišemo, učimo, mislimo i, i, i…. sad odjednom zgražamo se nad svakodnevnicom. Znači da nešto nije u redu. Nemojmo šutjeti, nemojmo pasti pod lijepe riječi politike. Budite uvjereni, politika misli samo na sebe, pa zato često i LAŽE (govori neistine). Sigurno. Ergo: promijenimo politiku, one koji lažu, oni koji ne misle na našu djecu i unučad maknimo samo malo, prema dolje, pa neka mudruju koliko žele (tamo negdje dolje, ali bez utjecaja na sve nas)
Mnogi će kazati: pa nije tako strašno. Ali na žalost: JE.
Upravo završila čitati ovaj više nego dobar, istinit i tužan blog prof. Nazor i komentar gosp. Marka Lapaina i počele su vijesti na Novoj.
PRVA VIJEST: PRIPUZOVA tvrtka će sanirati i uklanjati smeće iz Gospića!!!!!
Da li da plačem ili da se smijem?
Ne do smijeha mi nije upravo radi naše djece o kojoj se govori u ovom blogu.
Ali ironija je prešla sve granice u našoj Lijepoj domovini!
Naša briga i strah ne dotiče onih koji su je stvorili, isto tako i ova odluka o smeću.
Kad sam u nekom grču imam običaj reći: U Božje ruke !!!!
Samo čudo nas može spasiti, odnosno ne nas nego našu djecu!