mirjananIspred jednog britanskog puba osvanuo je natpis kojim vlasnik daje do znanja da je psima ulaz dozvoljen, ali ne i djeci. Naravno da je ta obavijest na društvenim mrežama pokrenula lavinu komentara, mnogi ga podržavaju, mnogi se zgražaju. Što je zapravo želio poručiti vlasnik kafića? Da više voli pse nego djecu? Sumnjam.
Djeci uistinu i nije mjesto u kafićima. Neovisno o tome da li se u kafiću puši ili ne, svakako je bolje i primjerenije da djeca borave u parku, na livadi, a ne da sjede uz roditelje ili pak trčkaraju među stolovima u kafiću i smetaju gostima i konobarima. Ako tako interpretiramo poruku, ona bi bila na tragu komentara poznate izreke: „Šiba je iz raja izašla“. Mudri ljudi kažu, naravno da je izašla, jer joj tamo i nije bilo mjesto! Na temelju iste logike, djeci nije mjesto u kafiću!
Međutim, vjerojatno vlasnik spomenutog puba nije mislio na zaštitu djece, već zaštitu svojih gostiju. Očito vlasnici pasa uspijevaju bolje dresirati svoje ljubimce, nego roditelji odgojiti djecu te su zato prihvatljiviji gosti. Naravno da nisu sva djeca nepoželjna u kafićima ili restoranima. Nepoželjni su zapravo roditelji koji dopuštaju djeci da se ponašaju kako im padne napamet. Neka djeca trče, viču, ponekad se i potuku, guraju se između stolova i smetaju gostima. I sve to ne bi bio veliki problem kad bi u trenutku neprikladnog ponašanja djeteta, reagirali roditelji. Neki naravno hoće i tada poteškoće i problemi nestaju. Ali neki i neće!
Prije nekoliko dana sam dobila kratki film koji pokazuje majku koja u samoposluzi razgovara na mobitel dok njezin sin stoji uz frižider u kojem se nalaze i jaja. On uzima u ruku jedno po jedno i baca ih na pod. Čistačica čisti nered koji je dječak napravio, ali majka ne prekida svoj razgovor, samo je povukla dječaka za ruku i malo ga udaljila od kutije s jajima!
U dućanima možemo vidjeti djecu koja u kolica koja guraju roditelji ubacuju što im se svidi, pa roditelji barem dio toga vraćaju na policu. Ljutito dijete vraća u kolica ono što je izabralo. Ako se dovoljno naljuti počne bacati po podu ono što roditelji ne žele kupiti. Ponekad se i samo baci na pod vrišteći.
Blaži oblik neželjenog dječjeg ponašanja moguće je ponekad vidjeti i u crkvi za vrijeme mise. Ima male djece koja plaču, ali otac ili majka svejedno i dalje ostaju u crkvi i bezuspješno pokušavaju utišati dijete. Nešto starija djeca od dvije, tri godine svako malo nešto pitaju ali ne šaptom, nego glasno, što roditelji toleriraju, pri tom ne razmišljajući smeta li drugim vjernicima ponašanje njihovog djeteta.
Djecu treba strpljivo učiti kako se treba ponašati u crkvi, u dućanu, u autobusu, u restoranu, u kazalištu … Dopustiti im da pitaju ako im nešto nije jasno, objasniti zašto je neko ponašanje na primjer dobro na igralištu, ali nije u restoranu ili u crkvi. Jasno je da roditelji imaju pravo ići u kafiće, restorane, crkvu… sa svojom djecom, ali pri tome ipak morali misliti i na druge. Na one koji žele u miru razgovarati ili nešto čitati i samo sjediti u tišini ili koncentrirano pratiti misu.
U svim spomenutim situacijama djeca uistinu nisu problem, to ćemo se složiti gotovo svi. A da su problem roditelji, složit će se malo stariji i stari. Za ostale nisam baš sigurna. Naime, ima roditelja, čini mi se sve više, koji uopće ne reagiraju na neprimjereno ponašanje svoje djece. Očito ga ne prepoznaju kao neprimjereno. Jer, neki se čak i naljute ako ih se zamoli da smire svoje dijete.
„Normalno je da djeca viču i skaču! Moja djeca mogu slobodno trčati po restoranu jer ja plaćam ono što ćemo konzumirati! Bogu ne smeta što moje dijete trči i glasno govori u crkvi, jer On voli djecu!“
Je li itko roditelje koji ovako razmišljaju učio što znači odgajati djecu? Možda su ono što su površno pročitali ili od nekoga načuli o odgoju, interpretirali kako njima odgovara. „Poštujte dječju slobodu, nemojte ih sputavati i kažnjavati jer će to negativno utjecati na njihovo mentalno zdravlje!!!“ Uz te poruke očito nisu čuli ništa ili su brzo zaboravili ono o granicama u ponašanju, o pravilima koja ne postoje zato da bi se djecu maltretiralo, već da bi im se pomoglo da izrastu u samostalne, empatične i odgovorne osobe.