Nastupilo ono vrijeme koje svake godine stvara nervozu, pa i paniku kod učenika osnovnih škola, njihovih roditelja i naravno nastavnika škola koje pohađaju. Kraj školske godine za mnoge osmaše uvijek je iznimno stresan. Hoće li se uspjeti upisati u željenu srednju školu?
Poznato je već godinama, da se u neke srednje škole uspijevaju upisati samo učenici koji su ostvarili školski uspjeh 5.00. U neke, čak ni svi s tim uspjehom. Nevjerojatno, ali istinito. Već i vrapci na krovovima znaju da te puste petice kod mnogih učenika nisu pokazatelj izvrsnog znanja iz određenih ili svih predmeta. Ocjene se u osmom razredu (ne svugdje, ali ipak često) friziraju ili poklanjaju. Pod pritiskom roditelja ili zbog nekog drugog razloga. To svi znamo već desetke godina ali pomaka prema kvalitetnom rješenju te situacije i dalje nema.
Ne bi li i sposobnosti i interesi učenika osim njihovih ocjena trebali imati neki utjecaj na njihov izbor srednje škole? Nije li apsurdno, a rekla bih i neprihvatljivo da onaj tko je u osnovnoj školi prolazio s vrlo dobrim uspjehom mora dobro odvagnuti gdje će imati šansu upisati se, a učenike s dobrim uspjehom ne treba ni spominjati. Za njih izbora nema, bez obzira na njihove sposobnosti, želje i interese. Međutim notorna je činjenica da se djeca mijenjaju sazrijevajući. Oni navodno lijeni i nezainteresirani mogu gotovo preko noći postati vrlo solidni učenici, čak odlični – dobiju li priliku za to. Ali ako te, po ocjenama manje uspješne đake prisilimo da se upišu u neželjenu školu posljedice mogu biti dugoročno katastrofalne. Isto kao i za one koji na krilima petica ali ne i kvalitetnog znanja i sposobnosti, završe u nekoj gimnaziji. Tu će se susresti s neuspjehom, vjerojatno i s gubitkom samopoštovanja i samopouzdanja, a to može dovesti do neprihvatljivog ponašanja, možda do depresije ili nekih drugih teškoća.
Zar doista nitko ne vidi da je ovakav pristup upisu u srednje škole zapravo vid psihološkog zlostavljanja učenika i roditelja, pa čak i samih nastavnika? Jer, očito je da ocjene postaju jedino mjerilo vrijednosti učenika, ali i škola. Jer, kvaliteta neke škole se procjenjuje samo na temelju školskog uspjeha učenika, važno je imati što već broj odlikaša…. A škole su ipak odgojno obrazovne institucije! Zanima li ikoga, na primjer koliko je učenika uključeno u volonterski rad bilo povremeno ili kontinuirano u nekoj udruzi? Koliko učenika uz redovnu školu ide i u glazbenu školu, uči neki strani jezik, bavi se nekim sportom? Koliko učenika pomaže svojim vršnjacima pri savladavanju gradiva onih školskih predmeta u kojima imaju lošu ocjenu?
Naravno ima učenika koji ne pripadaju ni jednoj od spomenutih skupina, nisu odlikaši, ali su „samo“ pristojna i odgovorna djeca, empatična i altruistična u svakodnevnoj komunikaciji. Njihova dobrota i plemenitost nažalost ne dolaze do izražaja jer među ocjenama imaju jednu ili nijednu peticu, možda i mnogo trojki. Kao takvi, ne mogu doprinijeti poboljšanju ranga svoje škole pri natjecanju za najbolju školu. Jesu li zbog toga ti učenici manje vrijedni?
Koliko ima odlikaša koji su egoistični i bezobrazni, ne pada im napamet pomoći drugome, ni vršnjaku ni starijoj osobi, ali za školu su vrjedniji, jer doprinose njezinom boljem statusu. Koliko među njima ima onih s velikim brojem opravdanih izostanaka? Jer da bi se zaradile petice, mnogi su morali ostati kod kuće, jedan ili više dana, i učiti! I naravno izmisliti u dogovoru s roditeljima neku boljku, ali sve je to opravdano kada je u funkciji dobivanja odličnih ocjena!? Varaj, laži, budi bezobrazan i bahat, ali važno je da dobivaš petice! To je nažalost poruka koju odašilju mnoge škole odnosno učitelji koji u njima predaju, a nažalost i mnogu roditelji. Tu je očito na djelu potkopavanje upravo onog prvog određenja škole, a to je njena odgojna funkcija. A obrazovanje bez odgoja je kao „mjed što ječi ili cimbal koji zveči“!