POMOĆNICI U NASTAVI

Silno se volimo hvaliti da smo humano društvo, da su djeca naše najveće blago te nam je njihova dobrobit uvijek na prvom mjestu, kako se najviše brinemo za najpotrebnije… I tako se u nedogled pišu rečenice i izgovaraju riječi koje najčešće ostaju mrtvo slovo na papiru.

Znamo da se u našim redovnim školama već dugi niz godina školuju i djeca s posebnim potrebama. Kako bi se ta djeca mogla uspješno školovati mnogima od njih su neophodno potrebni pomoćnici u nastavi. Poteškoće zbog kojih djeca trebaju imati pomoćnike su vrlo raznolike – u velikom broju to je autizam, ADHD (poremećaji pažnje), razni poremećaji u ponašanju, gluhoća i nagluhost, snižene intelektualne sposobnosti, oštećenja vida, sljepoća, neurološka i motorička oštećenja… Naravno ima djece koja se zbog svojih poteškoća ne mogu uključiti u redoviti školski program te pohađaju specijalizirane ustanove. O njima sada ne pišem.

Pomoćnici u nastavi postoje u našem obrazovnom sustavu već dvadesetak godina, ali njihov status još nije riješen. Ne postoje čak ni u nacionalnoj klasifikaciji zanimanja. Pomoćnici u nastavi nemaju predaha ni za vrijeme školskih odmora, jer njihova pomoć mora biti u kontinuitetu. Svakodnevno trebaju voditi dnevnik rada o aktivnostima koje provode s učenikom. Odgovornost pomoćnika u nastavi je uistinu ogromna, a plaća sramotno mala. Uz to njihovo je radno mjesto nesigurno. „Oni gotovo da žive u školi, a nisu zaposlenici škole. Nisu pokriveni ugovorima, redovito im se prekidaju radni odnosi preko ljeta, zbog čega ne mogu ostvariti pravo na godišnji odmor i primaju preniske plaće.“ 

Odgovorni u Ministarstvu također ne shvaćaju da nije dobro, bolje rečeno da je loše ako se djetetu ne može osigurati ista osoba kao pomoćnik za vrijeme cijelog školovanja ili barem dvije do tri godine. Jer odnos između djeteta u i njegova pomoćnika  je silno važan za uspješnost djeteta. Emocionalna povezanost, osjećaj sigurnosti, međusobno povjerenje znatno pomažu svakom djetetu, a pogotovo onom s određenim teškoćama. Ali mudraci u Ministarstvu to očito ne razumiju, njima je to nevažna sitnica oko koje nije potrebno gubiti vrijeme!

Također se volimo hvaliti kako provodimo inkluziju, kao osnovu obrazovanja učenika s poteškoćama u razvoju. Jer, ne želimo da se djeca odvajaju od svojih vršnjaka bez teškoća. Kako bi se djeca s različitim poteškoćama što bolje socijalizirala, važno je da budu uključena u društvo svojih vršnjaka, da zajedno pohađaju nastavu. Ali, kako rekoh sve je to lijepa priča koja u realizaciji nailaze na brojne zapreke. Jer inkluzija nije formalno uključivanje djeteta s poteškoćom u redovnu školu, nego omogućavanje tom djetetu kvalitetno školovanje. A bez pomoćnika u nastavi velik broj djece s teškoćama ne bi mogao uspješno sudjelovati u nastavnom procesu. Morali bi se uključiti u specijalizirane ustanove.

Za školsku godinu 2026./2027. osigurana su sredstva kroz Europski socijalni fond plus (ESF+) za rad 4.594 pomoćnika u nastavi koji pomažu 5.233 učenika s teškoćama. Ali u sustavu i dalje postoji veliki problem oko njihovog pravnog statusa i potencijalnih otkaza nakon tri godine rada. Naime, prema Zakonu o radu, radnika se ne može zapošljavati na određeno vrijeme dulje od tri godine uzastopno, dok škole i dalje nemaju odobrenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih za zapošljavanje na neodređeno jer se projekt financira privremeno. Zbog toga se brojni pomoćnici nakon tri godine suočavaju s rizikom gubitka posla. Istina, Ministarstvo tvrdi da se vode intenzivni razgovori te da suglasnosti za ugovore na neodređeno ne odobravaju jer ne sudjeluju izravno u samom zapošljavanju. Ali naravno poručuju da će svako dijete kojemu je to potrebno, dobiti potrebnu potporu.

Vjeruje li itko više tim ispraznim obećanjima? Razumiju li naši političari da oni kroje brojne sudbine, da mnogi roditelji, ali djeca drhte od straha čekajući njihove odluke?

Uistinu bi bilo vrijeme da svi koji doista trebaju pomoć i potporu društva (a to nisu samo ova djeca), prestanu biti zadnja rupa na svirali.