mirjananŽivimo u vrlo čudnom svijetu. Ljestvica prioriteta nam je vrlo neobična, po mom mišljenju, naravno. Još nismo krave proglasili svetima, ali na dobrom smo putu da nešto slično učinimo s nekim drugim životinjskim vrstama.
Da se razumijemo, volim životinje i ne mogu shvatiti kako mi ljudi možemo ponekad biti okrutni prema njima. Naše se ponašanje može ponekad okarakterizirati kao krvoločno i mrziteljsko. Ali ipak mi se čini da ima situacija kada uistinu pretjeramo u želji da izbrišemo granicu između nas i životinja. Uvjereni smo da znamo što životinjama smeta, što se protivi njihovoj pravoj prirodi. Možda su ljudske procjene uistinu točne kada se javlja zabrinutost zbog npr. sudjelovanja životinja u nekim eksperimentima. Ali ako smo branitelji prave prirode životinja nije li također neprirodno, možda čak nasilno oblačiti životinje kao da su ljudska bića, kupovati im kaputiće, kabanice, šeširiće….
Bilo bi normalno da država svim svojim legalnim institucijama brani sva naša prava kako bismo se osjećali sigurno i zaštićeno. Mislim, da svi na vlastitoj koži osjećamo da to baš i nije tako. Treba li nam udruga za zaštitu ljudi?
Da su žene koje su zajedno s svojom djecom stradale od ruke svojih supružnika ili partnera u posljednjih nekoliko godina jer nitko nije ozbiljno shvaćao prijetnje koje su im upućivali (i nitko vjerojatno zbog toga neće biti kažnjen) imale psa ili ribicu, na njihovu smrt ili zlostavljanje javile bi se udruge za zaštitu životinja i ustrajale na izvršenju pravde. A ovako, „izija vuk magare“, mnogo puta.
Kao rizična skupina pojavljuju se sve češće i socijalni radnici. Ima ih premalo i nisu adekvatno zaštićeni, to je sigurno. Propusti u njihovom radu su vrlo opasni ( a sigurno ih ima) jer je populacija s kojom se bave vrlo osjetljiva, ranjiva, rizična.
Već sam spominjala probleme djece s teškoćama koja žive na otocima. Ali nisu ta djeca od jučer, ona godinama vape za ravnopravnim tretmanom, i predugo se ništa nije poduzimalo kako bi se pomoglo njihovim obiteljima. Čini se, da se konačno ipak nešto miče s mrtve točke.
Nas gotovo devedeset posto navodno vjeruje da smo mi, a ne psi, mačke, ribe….. stvoreni na sliku Božju. Naši liječnici, policajci, suci, političari, profesori itd. uključeni su u velikom broju u ovo društvo Božjih slika. Na temelju toga bilo bi za očekivati da se neka prava moraju poštivati, da moraju postojati leđa koja se ne smiju izmaknuti od određenih problema, da postoji neki glas koji neće šutjeti kada je u pitanju zaštita prava ljudi? Nažalost, u ovoj lijepoj zemlji je stvarnost vrlo okrutna jer često nekvalitetno i neprofesionalno rade državne i društvene institucije – dopuštaju da se čovjeka gazi i obezvrjeđuje nemilice. S njim se često postupa lošije nego sa životinjom!
Ali, naravno da iznimaka ipak ima – nesporno je da postoje i zaštićeni ljudi. Oni smiju krasti, prijetiti, bespravno graditi, primati mito, ubijati, klevetati, prikrivati istinu – i – najčešće, nikome ništa. Mjerodavne institucije ne samo da ne reagiraju nego ih često i štite!!!!
Ali, kako se ono kaže, vrč ide na vodu dok se ne razbije!