Čitajući Jutarnji list davne 2005. godine otkrila sam jedan novi pojam, a to je bio Domovinski odgoj. Trebao se navodno eksperimentalno uvesti u neke škole, kako bi đaci slušali, koliko sam shvatila, više informacija o događanjima u ratu, a neke i iz prve ruke. Ali svaki bi odgoj pa tako i domovinski, trebao podrazumijevati puno, puno više od toga. 

Gledajući iz ove vremenske distance, čini mi se da je to bio odličan prijedlog. Očito  da je potrebno djelovati mnogo više „domovinski“. Bilo bi nužno potrebno da se svi više trudimo kako ne bismo svojim stavovima i ponašanjem sramotili sebe, ni svoju domovinu (a to često radimo), nego iskazivali istinsko  domoljublje.

Da je, na primjer, trener malih nogometaša iz Srinjina, koji su u Barceloni, na Katalonskom kupu uzvikivali „za dom spremni“, bio dobro upućen u bit domovinskog odgoja sigurno bi djecu potakao da zapjevaju neku, njima blisku i dragu pjesmu. 

Uz spomenutog trenera i dio branitelja bi trebao konačno naučiti da poklič „za dom spremni“, u danima postojanja NDH nije bio iskaz ljubavi prema vlastitom domu, ni plemenitosti. Bio je to poziv na obranu doma u kojem nije smjelo biti mjesta za muslimane, Židove, Srbe, Rome, pa ni za sve Hrvate. Ne vjerujem da su naši branitelji željeli takav dom kada su krenuli u obranu domovine! Pa zašto onda danas djecu poticati da uzvikuju nešto što je uključivalo diskriminaciju, mržnju prema različitima, isključivost? Kome bi takav dom mogao biti privlačan? Iskrenim domoljubima sigurno ne, a pogotovo bi morao biti odbojan katolicima! A volimo se hvaliti da smo katolička država. Naravno ne po Ustavu, nego po svjetonazorskoj orijentaciji brojnih svojih građana. Gotova sva djeca se krste, pričeste, krizmaju, gotovo cijela osnovnoškolska populacija ide na vjeronauk, crkvena vjenčanja su još uvijek privlačna mnogima, a pogrebi bez svećenika doista su rijetkost. Ali kad katoličanstvo pokušamo pronaći u životnim etapama između spomenutih događaja, u svakodnevnom ponašanju djece, mladih i odraslih stanovnika ove zemlje, vidljivo je da tu nešto gadno škripi u odgojnom smislu. Vješajući križeve posvuda, mogao bi netko  pogrešno zaključiti da uistinu razumijemo njegovu temeljnu poruku. Istina je ipak da prečesto taj simbol sramotimo. A trebao bi nas podsjećati da je Onaj koji na njemu visi umro za sve ljude na svijetu, a ne samo za one koji su sami sebe proglasili odabranima. 

A raskorak između riječi i djela sjajno svjedoči ministar Kuščević. Kad je to prikladno i kad nije, pozdravlja s „hvaljen Isus i Marija“, ali očito neka njegova ponašanja u prošlosti a i danas, nisu na slavu ni njemu, a još manje Mariji i Isusu.

Svoju državu sigurno nećemo sramotiti, ponašat ćemo se domovinski ili domoljubno, budemo li konačno omogućili djeci s posebnim potrebama koja žive na otocima, besplatno putovanje trajektom u Split, kamo moraju odlaziti na vježbe ili terapije. Konačno bismo ih trebali prestati tretirati kao „drugotne“, a njihovu borbu za kvalitetniji život ne tretirati kao luksuz ili privilegiju. Nužno je također podići dostupnost zdravstvene zaštite svima koji žive na otocima, u manjim sredinama i depriviranim područjima jer ona sada postaje „alarmantno nedostupna“, kako ističu liječnici primarne zdravstvene zaštita. 

Domovinski odgoj je zapravo bila sjajna zamisao, ali mislim da svoju funkciju ne bi obavio  kao školski predmet. Djeca najbolje uče promatrajući oko sebe. Parade, mitinzi, isprazna i lažna obećanja, korumpiranost, talibanska zaslijepljenost svojom nacijom, pogodovanje sebi i svojima, anatemiziranje drukčijih, isključivost,… neće doprinijeti kvaliteti domovinskog odgoja. 

„Čuvanje od drugačijih stavova nikad nije bilo dobro, a danas može biti i opasno i lako može dovesti do suprotnog učinka. Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo…“, upozorava dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, razmišljajući o karakteristikama života u pluralnom društvu. Možda je ipak temeljno pitanje koliko uistinu ima zainteresiranih za njegovanje i razvijanje tolerancije, dijaloga, prihvaćanja i poštivanja uistinu svakog čovjeka, a to jedino može podići razinu domovinske odgojenosti.  

One Reply to “DOMOVINSKI ODGOJ”

  1. Draga mala Mirjana,
    hvala bogu da si opet našla način da se javljš i da si me s tim i upoznala,. Godiš mi dušu, umu, srcu- svemu. Bravo. Nemoj posustati, jer Ti se mnogi ljudi vesele i mnogima,,vjerujem daješ snage da se održe u okruženju u kojem žive. Tri puta bravo za tebe, potzdrav i hvala, Mirjana

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)