mirjanan„Božićne pjesme, miris začina i spektakl tisuća lampica i ukrasa čine božićne sajmove jednim od vrhunaca blagdanske sezone diljem svijeta. Bogat kulturno – glazbeni program, brojne manifestacije i razna događanja upakirani ispod tisuća lampica s glazbom koja poziva na druženje i uživanje, naslućuju samo jedno – Advent Zagreb jedan je od najljepših sajmova i mjesto istinske blagdanske čarolije.“
I sad se pitam a vjerojatno i mnogi drugi, je li uistinu Advent sinonim za sajam? Je li sajam ma kako bajkovit i čaroban bio, kulturno obogaćen, ono što stvara toliko željeno blagdansko raspoloženje? Iscrpljuje li se Božićna čarolija glazbom, kuhanim vinom, šarenim lampicama i druženju na sajmu? Nedostaje li još nešto?
Salezijanac don Tomislav Lukač već duže vrijeme putem društvenih mreža nastoji približiti vjeru mladima. Tako je šetajući Zagrebom snimio video u kojem poručuje: „Draga djeco i mladi, riječ Božić nam jasno otkriva čiji dolazak čekamo i čiji rođendan trebamo slaviti. Riječ Božić znači mali Bog, odnosno Isus. Nemam ništa protiv Djeda Božićnjaka ili Orašara, ali problem je kad stavljaju pravi smisao Božića u neki sasvim drugi plan. Događa nam se da na adventu u Zagrebu ne možemo pronaći niti jedan znak Boga.“
Mnogi ne znaju a neki su zaboravili da riječ advent prevedena na hrvatski znači došašće. Ona nam izravno govori, kako reče don Tomislav, da je ovo vrijeme iščekivanja rođenja Boga. Koristeći riječ advent, kao da lakše zaboravljamo na to. I vjerojatno zato advent mnogi poistovjećuju sa sajmom. I važno je da bude što ljepši, ma što to značilo. Lijepo je vidjeti ukrase po ulicama i trgovima, ali ipak vanjsko blještavilo ne bi trebalo biti najvažnije.
Na početku adventa poseban spektakl je bilo paljenje adventske svijeće. U gradovima i mjestima su na trgove ili u parkove postavljene četiri svijeće koje označavaju četiri adventske nedjelje. Možda nisam dovoljno informirana ali čini mi se da nitko nije posvetio veću pažnju značenju tih svijeća. Što one simboliziraju, koju nam poruku šalju? A te su svijeće izvrsna prilika da se o adventu razmišlja i izvan konteksta sajma.
Prva adventska svijeća je svijeća vjere i nade, druga mira, treća radosti i četvrta ljubavi. Nisu li poruke ili smisao adventskih svijeća ono što bi trebalo stvarati istinsko blagdansko ozračje?
Živimo u teškom vremenu, vremenu nesigurnosti, neizvjesnosti, besperspektivnosti, mnogi u strahu od neimaštine, u strahu od klimatskih promjena, od različitih virusa, svako malo slušamo o ratnim strahotama, o umiranju djece ne samo od gladi nego i od bombi…
Da bismo se u općoj nesigurnosti osjećali bolje važno je imati barem neku osobu ili instituciju kojoj vjerujemo, na koju se možemo osloniti u slučaju potrebe i znati da nećemo biti iznevjereni. Nažalost, povjerenja među ljudima ima sve manje i to često opravdano. Adventska svijeća nas podsjeća koliko je važna vjera, ne samo u Boga nego i u ljude.
Lakše bismo podnosili sadašnje tegobe i frustracije kada bi postojala nada da će u skoroj budućnosti biti bolje, da će biti manje krađa, bahatosti, korupcije a više odgovornog ponašanja i istinske brige za dobrobit svih nas.
Na mir u svijetu mi utjecati ne možemo ali možemo barem pokušati biti u miru sami sa sobom i sa svojim bližnjima. I to zna biti vrlo zahtjevno.
Došašće je po definiciji vrijeme radosti, samo je pitanje čemu se radujemo i u ovo vrijeme a i inače? Sigurno svi poznajemo barem nekoga tko je radostan iako ne živi u izobilju. Znamo li se radovati malim stvarima, ugodnim susretima? Raduje li nas da možemo nekoga obradovati svojim prisustvom, da možemo nekome olakšati samoću, tugu? Vjerujemo li, da mi sami možemo nekome biti najljepši dar?
Umjesto mržnje na koju prečesto nailazimo i u bliskim susretima i na javnoj sceni svi bismo se bolje osjećali uz malo više međusobnog razumijevanja, poštivanja, tolerancije i ljubavi.
Na Božić, Bog je iskazao čovjekoljublje i postao čovjekom. I donio je poruku ljubavi, mira, radosti, vjere, nade, zajedništva, skromnosti. A naši adventski sajmovi, u mnogočemu potpadaju pod rečenicu koju je svojevremeno izrekao dominikanac, Frano Prcela: „Vjernici su zaboravili, da su Boga zaboravili“.
Doživljaj blagdanskog raspoloženja vrlo je upitan pristup problemu koji je otvoren pitanjem: da li je Advent sinonim za sajam? Problem je daleko složeniji. Da li politika iskorištava Advent? Da li i sama crkva iskorištava Advent? Jedni dijele božićnice, drugi zbrajaju prihod od posveta stanova, a svi skupa su…što: isti. Oni svi su isti: sitni ,mali, ubogi materijalisti koji Advent koriste za svoje potrebe, vlastitu blagodat, priliku, prihod, prihod, prihod….
I eto nam odjednom odgovora na postavljeno pitanje: da Advent je sajam. I za jedne, i za druge. Zapravo za sve. Tužno, ali istinito. Tužno ali stvarno. Zbog toga treba pitati: tko će to izmijeniti, popraviti i ponovno učiniti vjerodostojnim ljudskim ponašanje, nas ljudi koji tvrdimo svima da smo vjernici.
I zbog toga, ili upravo suprotno tome, sebi, svojoj djeci i unuku pokušavam na svakojake načine objasniti da je očekivanje trenutka paljenja i gorenja posljednje četvrte svijeće na adventskom (ili kako sugerirate: sajamskom vijencu) najznačajniji trenutak došašća, obzirom: je nada neizvjesna, mir među ljudima više ne postoji, radost života je obaveza jer se u suprotnom gubi svaki smisao ljudskog postojanja, pa ostaje samo ljubav kao jedinstveni, dozvoljeni i individualni osjećaj prema drugima i svima, istima ili različitima, velikima ili malima. Ali uvijek osobna stvar svakog pojedinca, njegova volja, stav i osjećaj…
I upravo zbog toga našim ponašanjem UTJEČEMO NA MIR U SVIJETU. Jer mir u svijetu može postojati samo između mirnih ljudi, ljudi koji žive u miru…Samo tako utječemo na mir u svijetu, na mir oko nas, na mir u drugome, u svima. Inače sve gubi smisao.
Da li ste se ikada zapitali: Zbog čega su vjernici zaboravili Boga? Da li im je On to možda dozvolio ili pače omogućio? Ili su možda njegovi predstavnici na Zemlji postali društvo pojedinaca koje misli samo na sebe i vlastite blagodati? Zašto tada kriviti sve druge ljude. Pa na zemlji ionako ima više ljudi koji misle, žive i osjećaju sasvim drugačije od nas, a ipak su sretni i zadovoljni.
Veliko pitanje na kraju: tko je zapravo koga uistinu zaboravio.