mirjananPitaju se već poduže vrijeme mnogi znanstvenici, ali i učitelji i roditelji čine li računala djecu glupljom ili pametnijom? Nije li ovo ipak pogrešno ili nedovoljno precizno postavljeno pitanje?
Iako je jednostavnije za vlastitu neodgovornost i nekompetentnost optužiti računala, vjerojatno je ipak mnogima potpuno jasno da smo mi ti koji određujemo hoćemo li od nekog tehnološkog izuma imati koristi ili štete, i u kojoj mjeri. Pokušaj okrivljavanja računala za naše propuste ili neznanje podsjeća me na one koji optužuju statistiku tvrdeći da ona služi samo za zavaravanje ljudi i sakriva pravo stanje stvari. Naravno, da je to besmislica. Jer statistika je samo alat koji upotrebljava čovjek i samo o njemu ovisi kako će interpretirati rezultate koje je dobio nekim statističkim postupkom. Isto tako, na primjer, lopatu možemo koristiti da bismo počistili snijeg ispred ulaza u kuću ili da bismo iskopali rupu u zemlji u koju ćemo posaditi maslinu ili trešnju. Ali lopatom možemo i nekome razbiti glavu. Za naše nedjelo lopata ne može biti odgovorna. Ista logika vrijedi i za računala. Ona su neminovni dio svakidašnjice djece i mladih. Kako i koliko će se njima služiti ovisi o odraslima. Da li će služiti progresiji ili pak različitim regresijama?!
Četrdesetak njemačkih znanstvenika potpisalo je peticiju protiv opće pošasti za digitalizacijom u školama. Ne osporavaju oni važnost novih tehnologija, ali upozoravaju i na neke negativnosti koje te tehnologije donose. „Trebamo se zapitati: što je cilj učenja i kako nam analogni i digitalni mediji mogu pomoći postići taj cilj? A ne tek: koje nove tehnike postoje i kako da ih uvrstimo u školu?“- ističu njemački znanstvenici.
Njemački su znanstvenici postavili pravo pitanje: „Što je cilj učenja?“ Gomilanje što većeg broja podataka iz različitih sfera do kojih se brzo i jednostavno dolazi koristeći računalo? Oslobađanje od čitanje lektire jer se sve može brzo i jednostavno riješiti uz pomoć računala? Treba li njegovati površnost? Nije li ipak najvažnije djecu naučiti kritički misliti, samostalno analizirati, zaključivati i interpretirati pročitano?
Grčka znanstvenica Maria Hatzigianni je za mališane u dobi od 4 do 6 godina razvila digitalnu aplikaciju u kojoj djeca, zajedno s odgajateljima i roditeljima mnogo lakše stječu potrebna znanja. Ističe da ne treba strahovati od novih tehnologija nego ih iskoristiti kako bi se poboljšala nastava. Otpor prema računalima objašnjava otporom koji se uvijek javlja pri pojavi neke nove tehnologije. Ističe, kako je i Sokrat tvrdio da pismo i zapisivanje ljude čini zaboravnima. Da budemo iskreni, nije ni puno pogriješio!
Neki znanstvenici ističu da postoje indicije o negativnim učincima računala na kognitivni razvoj djece. Utvrdili su da djeca imaju sve više poteškoća s koncentracijom i postaju sklonija pasivnom načinu učenja. Na taj način se ne razvija kritičko mišljenje, ni sposobnost rješavanja problema. Ova je konstatacija sigurno točna, ali ona samo potvrđuje prije spomenutu potrebu kontrolirane uporabe računala.
Da bi se dječji mozak normalno razvijao važno je da se koristi svim osjetilima – vidom, sluhom, dodirom, mirisom, okusom. Na temelju tako dobivenih podataka u mozgu se stvaraju veze između živčanih stanica što omogućuje bolju komunikaciji različitih dijelova mozga, a time olakšava učenje. Međutim, nove tehnologije ostavljaju svoj negativan pečat. Naši predškolci često imaju govorne poteškoće, siromašan rječnik, imaju poteškoća u razumijevanju verbalnih poruka. Socijalizacije mnoge djece nije adekvatna jer umjesto da se igraju s drugom djecom previše vremena provode uz ekrane. Uz to, istraživanja pokazuju da neselektivno korištenje računala ili mobitela doprinosi tome da djeca dobivaju sve željeno odmah, samo jednim klikom na neku tipku. Ne moraju više čekati i biti strpljiva, ni ispunjati neke uvjete da bi dobila ono što požele. Na taj način se ne može adekvatno razviti samokontrola. I to je ozbiljan problem koji s polaskom u školu postaje sve izraženiji. Ali naravno, računalo, ni mobitel nisu za to krivi.
Roditelji i učitelji su osobe koje bi trebale odrediti koliko i kada će se dijete, učenik služiti računalom kako bi ono za njega predstavljalo koristan alat, pomagalo ali ne zamjenu za prijatelja, roditelja ili učitelja a time i prijetnju za njegov kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj.
Zaista mislim da nemam kapacitet dati pravu ocjenu i mišljenje, ali ću biti slobodna da iznesem ”slučaj” sa mojim unukom, solidnim učenikom, kojemu uvijek fali bokunić. da bude odlikaš, a danas je maturant.
Imao je 16 godina kada se nalazio u prostoriji sa zidnim satom, a ja u drugoj bez sata. Zamolila sam ga da mi reče koji je sat, a on odgovara da ne zna jer mu je mobitel u drugoj sobi!!!!
Napomenem da pogleda zidni sat…i sada ŠOK…”pa ja samo znam koji je sat na mobitelu!”
Mislim da je suviošno dalje objašnjavati.
Isti dan sam ga ”prisilila” da upozna kazaljke sata i da nauči koji je sat bez digitale.Ispočetka je malo gunđao ali kad je vidio, koliko je to lako, jednostavno mu je bilo drago.
Tko je tu kriv???
Tu nemam odgovora!