mirjananSvako malo se netko na javnoj sceni okomi na rodnu ideologiju, ali po riječima koje izgovara čini mi se da baš ne barata pravim značenjem tog pojma. I neki predsjednički kandidati su spominjali rod, anatemizirali Istambulsku konvenciju. Međutim, stječe se dojam da se iznesene primjedbe i zgražanje ne temelje na poznavanju problematike, već na rekla-kazala prijenosu i naravno transformaciji pravih informacija.
Za one koji misle da je rodna ideologija produkt ljevičarskih, komunističkih, liberalnih i inih umova, te da više nismo sigurni hoćemo li se možda sutra probuditi promijenjenog spola, potrebno je navesti da se ozbiljno, znanstveno utemeljeno tematikom pozabavila časna sestra Jadranka Rebeka Anić, redovnica franjevka Provincije Presvetog Srca Isusova u Splitu, doktorica katoličke teologije i znanstvena savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. „Izmišljanje opasnosti ‘rodne ideologije’ pokazuje nerazumijevanje“ ističe ona. Institut Ivo Pilar izdao je još 2011. godine njezinu knjigu „Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi.“ Knjiga je dostupna i na internetu, ali čini se, da se oni koji rado kritiziraju nisu baš potrudili steći neko znanje o toj problematici.
Don Anton Šuljić je na predstavljanju ove knjige između ostalog rekao: „Kako razumjeti rod? jedna je od onih knjiga za koju, kad je pročitamo, u sebi kažemo: To se isplatilo čitati. I ne samo da se isplatilo nego je bilo nužno. S njom i bez nje naši pogledi i stavovi, naša uvjerenja i sumnje, konačno naš intelektualni pa i duhovni i kršćanski profil ne bi bili isti. Riječ je o knjizi koja se bavi problematikom roda (gender) koja je u hrvatskoj teološkoj misli jedva prisutna. To je u ovom času čini ne samo dobrodošlom nego i nužnom.“
Najjednostavnija definicija pojma rod, kaže da bismo ga mogli tumačiti kao društveni spol za razliku od tjelesnoga spola. „Spol se koristi za sve razlikovne osobine koje su biološki i nasljedno uvjetovane, dok rod označava one razlikovne osobine koje su uvjetovane društvenom okolinom i odgojem. Naučeno ponašanje čini rodni identitet i uvjetuje rodne uloge.“ Društvo je koristilo i koristi različite oblike pritisaka kako bi se muškarci i žene ponašali u skladu sa svojim ulogama.
Za razliku od pomne analize brojnih dokumenata, članaka, definiranja pojmova, analiziranja različitih stavova o ovoj problematici u knjizi Rebeke Anić, vrlo pojednostavljeno i prizemno ću reći nešto o rodnoj raspravi. Pa svi znamo da smo često prije (sada vrlo rijetko, nadam se) malim dječacima od tri, četiri godine prigovarali, a možda se i ljutili na njih, ako bi se rasplakali zbog bilo čega, riječima: „Dječaci ne plaču; ti nisi djevojčica!“ To je rodni stereotip. Do nedavno mnogi su se čudili kada bi u emocionalnoj obojenim situacijama zaplakao odrasli muškarac. Bilo da se radilo o suzama radosnicama ili pak golemoj tuzi. Nekako se s čuđenjem i nerazumijevanjem promatrao taj čovjek. Pomalo se topi taj stereotip, ali ipak još postoji.
Mlađi ne znaju da su, ne tako davno, žene u hlačama bile rijetkost i nisu nailazile na odobravanje svojim modnim odabirom. Mnogo je toga bilo drukčije uobičajeno u odijevanju, frizurama i ponašanju koje se očekivalo od muškaraca odnosno žena. To su sve bili rodni stereotipi, društveno očekivano ponašanje.
Još se i danas čudimo kada neki mladić odluči upisati studij Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Predrasude su vrlo jake, iako bi bilo sjajno da ima više muškaraca odgojitelja u dječjim vrtićima. Ali, društvena očekivanja su još uvijek pod utjecajem rodnih stereotipa.
Također, se još nismo naviknuli da žena vozi tramvaj, autobus, taxi pa čak i da dirigira orkestrom. Jer to su do jučer bile muške uloge, rodno uvjetovane.
Ovo su samo neki jednostavni primjeri ove vrlo složene i ponekad i osjetljive problematike. Ali, djevojčice i dječaci, djevojke i mladići, žene i muškarci trebali bi biti slobodni u odabiranju igara u kojima će uživati i razvijati svoje psihofizičke sposobnosti, sportova i drugih slobodnih aktivnosti kojima će se baviti, škola koje će upisati, studija koji će izabrati, radnog mjesta na kojem će raditi, što će osjećati i kako će iskazivati svoje osjećaje, a ne živjeti pod pritiskom uloga koje im je društvo pripisivalo a ponekad bi i dalje željelo tako postupati. I pri tome ih činiti nesretnima, frustriranima, nezadovoljnima i ogorčenima.
„Primjeri teološkog promišljanja rodnih teorija navedeni u ovoj knjizi kršćane u Hrvatskoj mogu ohrabriti da umjesto križarskog rata protiv pojma rod i rodnih teorija taj pojam shvate kao mjesto susreta sa suvremenim čovjekom i s njegovom složenom slikom o sebi, kao čvorište interdisciplinarnih rasprava kojima katolička teologija može dati dragocjen doprinos i istodobno primati poticaje za vlastiti razvoj“ ističe na kraju svoje knjige dr.sc. Jadranka Rebeka Anić.
Koliko smo kao laička javnost uspjeli do sada saznati, prva faza sinodskog procesa završila je prošle godine zaključkom da je potrebno “hitno” osigurati potpunije učešće žena na položajima crkvenog upravljanja i pozivom na nastavak teoloških i pastoralnih istraživanja o dopuštanju ženama da budu đakoni.
Zagovornici kažu da bi dopuštanje ženama da budu đakoni pomoglo nadoknaditi manjak katoličkih svećenika i pozabaviti se dugogodišnjim pritužbama da žene imaju niži status u crkvi, dok protivnici tvrde da bi zaređivanje žena za đakonat signaliziralo početak skliskog puta prema zaređenju žena za svećenice, JER OČITO JE I IZ SVEMIRA VIDLJIVIO da Katolička crkva zadržava svećenstvo kao ekskluzivu za muškarce.
Ženski đakonat očito stran je i samom papi Franji, pače gotovo za njega nemoguć. Dozvolite primijetiti: za gospodina u godinama (pa makar on bio i Papa), nije za očekivati da će promijeniti svoju šovinističku liniju razmišljanja iz jednostavnog razloga: cijeli život ugodno je i bezbrižno živio zastupajući pri tom posve suprotno tumačenje prema kojem o tome sa ženama nema o čemu raspravljati, iz jednostavnog razloga jer je i sam Bog nadnaravno muško biće. Iako ga vjerojatno neke vrijedne žene i peru i kupaju i kuhaju i pospremaju, a u konačnici i savjetuju. Ali nemojmo si u 21.-st. više lagati: papa je rodni šovinist, uvjeren u vlastitu spolnu nadmoćnost i superiornost muškog svećenstva nad SVIMA. On zapravo svojim odlukama želi pokazati superiornost muškog spola, istovremeno jasno obezvrjeđujući sve žene. Budimo otvoreni, mijenjajmo svijet koji živi u zabludama povijesti, u vrijednosno-spolnoj nakaradnosti usvojenih razmišljanja. Propovijedanje muške isključivosti, nije i ne može biti Božje djelo niti njegova želja za vlastitom spolnom nadmoći. Ili Vam je potrebno predočiti i postojanje muškog šovinizma kao pojma koji u potpunosti dovodi u pitanje ispravnost postojanja božje volje. Ili možda ipak ne?
Nakon dvosrtukog čitanja ovog korisnog članka, moja razmišljanja kao vjernice i žene, su dobili određena objašnjenja, Uvijek mi je jako smetalo i protivila sam se neugodnim raspravama, optužbama, prijetnjama i zastrašivanjima, vezana za rodnu ideologiju.
Ali u biti mi je tek sada potuno jasno zašto mi je to tako smetalo, iako sam bila neupućena. Zahvaljujem se profesorici Nazor Mirjani za objavu ovog bloga, a posebnu ,zahvalnost upućujem časnoj sestri Jadranki Rebeka Anić i don Antonu Šuljiću, iz razloga što pripadaju crkvenom krugu, a imali su hrabrost i znanja izreći , čak napisati i promovirati knjigu o laži koju zli i neupućene osobe zloupotrebljavaju i zbunjuju okolinu. Veseli me da je knjiga na internetu, koju ću naravno pročitati ali i koristiti u argumentaciji, u eventualnim raspravama. Žao mi je da ovaj članak nije objavljen na svim društvenim mrežama.
Čestitam i još jednom zahvaljujem