GRIJESI PROPUSTA

Mnogo sam puta komentirajući događanja u našem školstvu, ali i u društvu općenito spominjala grijehe propusta. Ali i dalje mi se čini da mnogi ne razumiju da je nečinjenje onoga što ti je dužnost i obveza nedopustivo jer može dovesti do strašnih posljedica.  Nažalost, mnogi na odgovornim funkcijama u državi, trljaju ruke ponosno misleći, a neki i govoreći kako oni nikada nisu učinili ništa loše jer nisu krali, nisu ubijali, nisu varali… A to što su propustili učiniti ono što je bilo neophodno na poziciji na kojoj se nalaze, o tome uopće ne razmišljaju.

Do nedavno smo bili uvjereni da se ubojstva u školama događaju samo u Americi. Onda je uslijedio šok, kada je u Beogradu dječak ubio svoje vršnjake u školi. Ali, očito nam to nije bilo dovoljno. Mnogi su vjerovali da se tako nešto kod nas neće dogoditi.

Nažalost, svi smo svjedoci da se u nas vrlo često u različitim područjima života kreće u akciju tek kada se dogodi nešto strašno, neka uistinu opasna situacija. Tako je u školstvu, u zdravstvu, u prometu, u zaštiti mentalnog zdravlja, u zaštiti od požara, poplava … Prevenciju smatramo nepotrebnom aktivnošću, nepotrebnim ulaganjem novca u nešto što se možda nikada neće koristiti, ili se nikada neće dogoditi.

 Prije dvadesetak godina školski su sindikati predlagali Ministarstvu niz različitih mjera koje bi trebalo poduzeti u cilju povećanja sigurnosti u školama. Sindikalist Stipić tvrdi da se gotovo ništa od toga nije prihvatilo, a stanje sigurnosti se iz godine u godinu pogoršavalo.

Novinari su nas ovih dana podsjetili na niz brutalnih napada koji su se do sada dogodili u našim školama. Jedan od najstrašnijih dogodio se u listopadu 1999. godine kada je djed jednoga učenika, naoružan stigao u Osnovnu školu “Sesvete” kraj Zagreba te poluautomatskim pištoljem ubio oca jednog učenika prvog razreda, ranio njegovu suprugu (koja je ostala paraplegičarka) te lakše ozlijedio njihova malodobnog sina; u lipnju 2001. godine u varaždinskoj Srednjoj rudarskoj i kemijskoj školi, učenik drugog razreda je u školskom dvorištu ubio profesora zemljopisa, a zatim je presudio sebi. Bilo je još podosta ružnih scena u našim školama, ali ipak je ova iz škole Prečko najbolnija do sada.

Bilo bi loše ako bi ovaj slučaj završio isključivo kao događaj koji je prouzročen lošim sigurnosnim mjerama u školi. One jesu katastrofalne, to je istina. Ali ovdje se postavlja i pitanje kako i zašto mladić koji ima psihijatrijsku dijagnozu, od čijeg ponašanja strahuje i vlastita majka, šeta slobodno gradom. On je punoljetan i može biti hospitaliziran samo ako na to pristane! Dakle, tek kad počini kazneno djelo onda može će ići na institucionalno liječenje?! Ne  poznajem zakone i često ih uopće ne razumijem, ali ovo mi zvuči, blago rečeno, čudno, nerazumljivo i neprihvatljivo. Koliko još osoba sa sličnim dijagnozama šeta ulicama naših gradova?

Ovaj strašni zločin, je opet otvorio pitanje važnosti prevencije kada se govori o mentalnom zdravlju. Malo koga to uistinu zanima. I to su grijesi propusta, od kojih se malo tko može distancirati. Ništa se desetljećima ne radi na očuvanju mentalnog zdravlja djece, mladih i odraslih. Mi stalno čekamo da ono bude grubo narušeno i tek tada počinjemo razmišljati što bi trebalo učiniti.

Učenici i roditelji škole u Prečkom, ali svi ostali učenici i roditelji i građani u Hrvatskoj potreseni su ovim događajem, užasnuti. Jer, moglo se dogoditi bilo gdje. I to je zastrašujuća spoznaja. Kako vratiti povjerenje u sustav obrazovanja koji je dugi niz godina bagatelizirao zahtjeve za uvođenjem nekih sigurnosnih mjera, ali i zahtjeve za povećanim brojem psihologa i drugih stručnih suradnika u škole? Kako djecu uvjeriti da su škole i dalje sigurno mjesto, mjesto druženja, smijeha, zajedničke tuge i radosti. Ali tuge vezane uz lošu ocjenu, opomenu zbog lošeg vladanja ili neuzvraćenu ljubav, a ne smrt vršnjaka.