DJECA SU NAŠE NAJVEĆE BLAGO!?

Djeca su naše najveće blago! O kako to divno zvuči. Nažalost, često je to samo fraza, izraz farizejštine a nikako istinski stav i uvjerenje. Znamo da nas Hrvata, uskoro neće biti ako se nastavi ovakav natalitetni trend. Nestajemo polako, ali sigurno. Ipak, prema djeci se vrlo često odnosimo bahato, neetično, bez suosjećanja i razumijevanja.

Koje kriterije trebaju zadovoljiti djeca da bi „društvo“ s njima bilo zadovoljno, da bi uistinu vodilo brigu o njihovoj dobrobiti?

Čini mi se da je lakše odgovoriti na pitanje koja to djeca nisu na listi prioriteta nikome ili gotovo nikome, osim svojim roditeljima? (njima nadam se, ipak jesu)

Na prvom su mjestu, bez konkurencije djeca s teškoća u razvoju, bolesna djeca. Roditelji često ne mogu dobiti adekvatnu pomoć, ni medicinsku, ni psihološku, ni novčanu, ne uspijevaju realizirati ni ono što im  po slovu zakona ili nekog propisa pripada, a kamo li nešto više od toga. Osobna asistencija još uvijek nije zakonski definirana. Trakavica  je duga petnaestak godina, možda se konačno nazire kraj. A točka na „i“ je (do Premijerovog milosrdnog ukazanja) svakako bila odluka saborskih zastupnika (onih koji moraju slušati Premijera) da se ne mijenja zakonska odluka kojom se roditelju djeteta s teškoćama ukida novčana potpora i šalje ga se na burzu rada, nekoliko dana nakon smrti djeteta. Jer, vjerojatno mudri zakonodavac misli da roditelji kojima je umrlo dijete nisu doživjeli tragediju i ne trebaju vrijeme za žalovanje. Jer, smrt djeteta ih je lišila svih briga i sada se konačno mogu uključiti u svijet rada i pridonositi boljitku ove države i naravno prestati trošiti „državni“ novac. Sramotno i nehumano, uvredljivo kako za roditelje tako i za umrlu djecu. Za ovu državu ona do sada nisu bila vrijedna žalovanja!!!!

 Ne zanimaju mnoge nije djeca koju su svećenici spolno uznemiravali i/ili iskorištavali. Svaki pedofil bi morao biti kažnjen, to je zlo koje mora biti sankcionirano, a djeca moraju dobiti svu potrebnu pomoć. Ipak, kada se kao zlostavljač pojavljuje svećenik to djelo ima posebnu težinu.

Ovih se dana jedan slučaj ponovno aktualizirao. Mnoge je nemilo iznenadio komentar nadbiskupa Košića u vezi svećenika optuženog za spolno uznemiravanje: „On je tada bio tipični starac. Kad se starce miče iz njihovog svijeta, njima se ruši svijet. U takvom stanju u kakvom je bio nisam smatrao da je on prijetnja za okolinu.“ Dakle, što je bilo, bilo je! Don Tonči Matulić, profesor moralne teologije razmišlja malo drukčije: „Nebitno je u kojoj dobi i iz kojeg vremena govori žrtva. Ako je žrtva tu, mi se pred tom žrtvom trebamo pokloniti, ispričati se i omogućiti da ta žrtva zadobije zadovoljštinu. A ono što se dogodilo ne možemo više popraviti, ali možemo tražiti načine da ublažimo sve te posljedice”. Još je rekao: „Ubili su Boga u žrtvama, pa neka tog Boga ožive u žrtvama”.

Neželjena kategorija djece u nas su i transrodna djeca. Trebalo bi znati da transrodnost nije izbor, nije pomodarstvo, nije negiranje općih vrednota,   jer je ona biološki uvjetovana. Transrodna osoba je ona kojoj se rodniidentitet ne poklapa s biološkim spolom. Neka istraživanja pokazuju da u drugoj polovici trudnoće fetalni razvoj mozga odgovoran za spolnost  nije u skladu s razvojem ostatka tijela. I rezultat toga je tzv. spolna disforija. Zatvarati oči pred činjenicama, neće pomoći jer činjenice neće nestati. Optuživati mlade da doprinose eroziji vrijednosti u društvu ako se zateknu zarobljeni u „krivom“ tijelu i pokušavaju naći rješenje koje će ih osloboditi patnje, nikome neće donijeti ništa dobro.  

Naše društvo, nažalost, najčešće ne zanimaju ni djeca koja su iznimno uspješna u bilo kojem području. Dobitnici olimpijskih medalja iz znanja, talentirani glazbenici, sportaši… vrlo često o tom mladim ljudima kada postignu izuzetne rezultate možemo čuti ili pročitati nekoliko redaka i to je sve. Osim iznimno, o njima se ne govori, ne ističe se vrijednost i važnost njihova postignuća, motivacijska snaga njihovih uspjeha kao poticaj drugima u potpunosti se zanemaruje. Poznato je da naslovnice naših tiskovina i portala preferiraju afere i skandale a pozitivne, plemenite priče često ostaju bez prikladnog odjeka.

Zato se ponovno pitam kakva bi trebala biti djeca, da bi se ovo društvo uistinu brižno i s ljubavlju odnosilo prema njima, poticalo razvoj njihovih sposobnosti ali i štitilo njihovo mentalno zdravlje? Da bi ta djeca jednog dana stasala u zadovoljne građane ove zemlje, građane koji žele upoznati i druge sredine ali koji vjeruju da svoje snove mogu ostvariti upravo ovdje.

Djeca se uistinu ne bi trebala mijenjati, nimalo. Sva koja ovdje žive, takva kakva jesu, bit će poželjna u ovoj državi, ako Država  promijeni mnoge svoje stavove i uspostavi novu ljestvicu prioriteta i vrijednosti! Dao Bog da i to dočekamo!