mirjananVeć neko vrijeme prve subote u mjesecu neki muškarci kleče na trgu Bana Jelačića u Zagrebu i mole krunicu. Pridružili su im se naknadno i molitelji u Splitu, Osijeku, Karlovcu, Šibeniku, Trogiru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici. Mole za različite nakane kao npr. za domovinu, mir, predbračnu čistoću, čednost u odijevanju, za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji…
Nekima se ta okupljanja i molitva sviđaju i podržavaju to, a neki organiziraju protestna okupljanja. Naravno, im i potpuno ravnodušnih. Gledajući ih tako po trgovima naših gradova mnogi se pitaju je li to uistinu molitva ili svojevrsni performans?
A što zapravo znači moliti?
Jedna od definicija molitve kaže da moliti znači „stvoriti ozračje u kojemu ćemo od Boga moliti snagu da nas prosvijetli, očisti, ojača, ohrabri i pomogne nam na životnome putu.“
Uobičajeno je da vjernici mole u crkvi ili u svom domu. Zašto su se ovi molitelji koje spominjem odlučili na javno moljenje na trgovima naših gradova? Vrijedi li možda ta javna molitva više od one u crkvi ili kod kuće? Vrijedi li molitva više ako te drugi vide, a manje kada moliš daleko od očiju javnosti? Malo me sve to podsjeća na ponašanje ljudi koji požele nekome novčano ili na neki drugi način pomoći. Ima ih koji vole da to svi znaju, žele da im se drugi dive i hvale ih, a ima i onih koji svoj altruizam i plemenitost skrivaju od javnosti. Njima je važan čin pomaganja, a ne javna predstava. Jer, kako reče sv. Matej u evanđelju: „Kad molite ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti po sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti….“,
U načelu, svatko bi uistinu trebao imati pravo moliti gdje poželi ako tim činom nikoga ne vrijeđa, ne omalovažava, niti ne ugrožava. Međutim, u molitvi bismo trebali biti koncentrirani na sadržaj molitve, a ne samo mehanički poput papagaja ponavljati davno naučene riječi. I sam je Isus upozoravao da ako uistinu želimo moliti da „ne blebećemo“. Zato se pitam može li čovjek na javnom mjestu biti uistinu usredotočen samo na molitvu? Pogotovo kada se zna da je to događanje redovito medijski praćeno. Imam dojam (možda pogrešan) da je ta molitva najčešće samo forma. A vjernici bi morali znati da molitva nema magijsku moć te da riječi molitve neće ništa promijeniti, ako se oni, vjernici ne promijene. Naime, često mi vjernici zaboravljamo da smo ovdje na zemlji, mi ljudi predstavnici Boga, mi smo Njegove ruke i noge, mi trebamo u ime Njega pomagati, tješiti, obilaziti potrebne, mijenjati svoje ponašanje kako ne bismo bili loš uzor drugima, širiti duh razumijevanja, opraštanja, tolerancije…
A što se nakana molitelja tiče, nije mi jasno odakle izvire ona želja i potreba da muškarci budu duhovni autoriteti u obitelji. Zašto? Ne bi li bilo logično da su i otac i majka, odnosno muškarac i žena podjednako važni kao duhovni autoriteti u obitelji ali i u društvu općenito?
Zbunjuje me i inzistiranje na čednosti u odijevanju, naravno samo žena. Zašto? Ima i muškaraca koji također nisu uvijek prikladno i čedno odjeveni, pa se na to nitko ne obazire. Ali, ako su muškarci tako željni biti duhovni autoriteti onda njima ne bi smjela smetati žena obučena u kratku i usku haljinicu, ili kratke hlačice i prekratku majicu. To bi im, dapače, trebala biti sjajna prigoda da vježbaju samokontrolu, te da s lakoćom duhovnog autoriteta odolijevaju mogućoj napasti.
Ako smo vjernici, trebali bismo biti spremni svoju vjeru propovijedati stalno, svojim svakodnevnim ponašanjem, a ne jednom mjesečno, sat ili dva i to samo javno
Jedna priča o sv. Franji Asiškom, to jasno ilustrira. Jednog je dana sv. Franjo izašao iz samostana i poveo sobom jednom mladog brata i krenuli su propovijedati. Prolazeći gradom molili su u šutnji za sve one koji su radili u trgovinama pokraj kojih su prolazili. Nasmiješili su se i poigrali s djecom, popričali s nekoliko starih ljudi, posjetili nekoliko bolesnika i jednoj ženi pomogli odnijeti vjedro vode do njene kuće. Nakon toga je sv. Franjo pozvao svog brata da se vrate u samostan. Ovaj se začudio i upitao zašto se vraćaju kad još nisu propovijedali?
Cijelo smo vrijeme propovijedali, odgovorio mu je sv. Franjo. Duhovnom autoritetu jasna poruka!
Od prvog trenutka kada sam vidjela na televiziji te muškarce, ” vjernici” koji kleče i mole na javnom mjestu, u meni je izazvalo mučninu, iako sam vjernik. Mogu zamisliti kako na to gledaju oni koji još ne poznaju Božju ljubav.
Moje osobno mišljenje je da te muške osobe koje imaju svoju predstavu sa sasvim pogrešnom nakanom, ustvari ne poznaju Evanđelje, ili ga krivo tumače. A najgore od svega je što su tim činom, izazvali podijeljenost među katoličkim vjernicima. Našla sam se u vrlo neugodnoj situaciji kada sam pred nekima objašnjavala moj stav. Možda nemam pravo, ali smatram da Molitva mora biti moja osobna stvar i da svakako mora imati svoje mjesto gdje se ta molitva ne pretvori u mehaniku.