ŽELIMO LI RAZLIKOVATI ŽITO OD KUKOLJA?

Prosvjetari štrajkaju već više od 20 dana. Budući da je na djelu cirkularni model,  škole su do sada izgubile četiri ili pet radnih dana. Kako i kada će se sve okončati, nije baš sasvim jasno. Da prosvjetari imaju pravo na štrajk, sigurno je. Ali i da djeca imaju pravo na obrazovanje i odgoj, i to je sigurno. I kako to pomiriti? Već sam pisala da mislim da je i u vrijeme štrajka djeci mjesto u školama. Takvim bi pristupom prosvjetari izvršili dodatni pritisak na one koji dijele novac, a roditelje u potpunosti lišili brige o zbrinjavanju djece.

Posao u školi, i osnovnoj i srednjoj je iznimno zahtjevan i odgovoran. I to bi trebalo doći do izražaja u koeficijentu koji utječe na visinu primanja prosvjetara. Zar doista netko misli da je manje složen posao učitelja od posla glasnogovornika nekog inspektorata? A glasnogovornik ima znatno veći koeficijent od učitelja!? Očito je da se koeficijenti ne bi smjeli određivati samovoljno, od oka, po simpatičnosti već na temelju kvalitetne analize stručnjaka. 

Nužno je, međutim, razlikovati složenost i odgovornost u bilo kojem poslu od konkretne realizacije toga. Zbog onih koji loše obavljaju svoj posao ne smije se obezvrjeđivati neku struku, odnosno posao. Kako za učitelje to vrijedi i za liječnike, medicinske sestre, carinike, suce, saborske zastupnike, ministre…

Uhljeba ima svugdje, dobivaju plaću a svoj posao ne rade kvalitetno. U svakoj struci, i na bilo kojoj funkciji, znamo svi, ima i dobrih i loših, odgovornih i neodgovornih, površnih i savjesnih, korumpiranih i nekorumpiranih, motiviranih i indolentnih, skromnih i bahatih…

Na primjer, nekada davno, u vremenu kojeg se navodno nije dobro sjećati, škole su obilazili prosvjetni inspektori. Dolazili su nenajavljeni, obilazili razrede, ponešto pitali đake, slušali učitelje/profesore što i kako predaju… Na taj su način uspijevali dobiti koliko toliko realnu sliku kvalitete rada u pojedinoj školi. Nakon toga su došla „bolja“ vremena i obilazak škola se počeo najavljivati tako se škole mogu pripremiti tj. uvježbati predstavu koju će odigrati pred  inspektorima.

Temeljno je pitanje želimo li u svakoj struci, na svakom poslu, pa i na različitim funkcijama uspostaviti objektivna mjerila po kojima će se razlikovati žito od kukolja? Jer, ako to smatramo važnim, čak neophodnim, stručnjaci će ponuditi neke modele koji će omogućiti vrednovanje kvalitete nečijeg rada te će to biti moguće nagraditi odnosno penalizirati visinom plaće. Ili to ipak i nadalje ostaje nedodirljivo područje, zona samovolje moćnih, zona širenja nepravde u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj?