mirjananSvako toliko aktualizira se pitanje treba li mladima od 16 godina omogućiti pravo glasanja na izborima. Jesu li dovoljno zreli i odgovorni ili ipak treba pričekati njihovu punoljetnost?
„Naše iskustvo provedbe fakultativnog predmeta Škola i zajednica (ŠiZ), namijenjenog upravo onima koji imaju 16 ili 17 godina, ukazuje na to da su oni više nego sposobni prepoznati probleme i zagovarati promjene u zajednici. Štoviše, u tih 59 srednjih škola razina njihovog političkog promišljanja bila je bolja nego mnogih s 36, 56 ili 76 godina koji redovito izlaze na izbore. To iskustvo pokazuje da su inovativni oblici građanskog odgoja i obrazovanja najbolji put da im se približi funkcioniranje društvene zajednice te da ih se osnaži u povezivanju i aktiviranju za dobrobit te zajednice, bez obzira na političku orijentaciju“ ističe Boris Jokić i nastavlja svoje razmišljanje: „Davanje tog važnog prava ujedno bi za njih značilo odgovornost da se informiraju, promisle i kritički odvagnu tko radi za svoje, a tko za opće dobro. Da (raz)otkriju – je li Hrvatska zemlja za mlade?“ Šteta da je ŠiZ fakultativni predmet jer bi očito bilo nužno da ga slušaju svi srednjoškolci.
Nasuprot izrečenom, mnoga istraživanja su do sada pokazala kako su naši mladi apolitični, kako ih uopće ne zanima politika. Moramo se zapitati, ako je to uistinu tako, što nam zapravo takvim stavom poručuju. Ja sam jako zadovoljna, čak sretna takvim razmišljanjem, jer mi se čini da ono znači da većinu mladih ne zanima klijentelizam, korupcija, krađe, varanje, preferiranje podobnosti nauštrb sposobnosti… Naravno, ima ih koji bi se željeli uključiti u sadašnju političku igru, ali takvih je, na sreću malo.
Čini mi se da bi bilo bitno, a to očito uspješno provodi fakultativna nastava ŠiZ-a (koju bi svakako trebalo uvesti u sve škole) razgovarati s mladima o tome što bi zapravo politika trebala biti, čime bi se trebala baviti političari. Jer, sagledavajući politiku u širem kontekstu postaje jasno da bi zapravo trebala zanimati svakoga, a pogotovo mlade, jer njihova budućnost ovisi o tome tko su vodeći političari u gradu ili mjestu gdje oni žive, pa onda i u državi. Jer ti političari svojim odlukama (dobrim i lošim, smislenim i besmislenim) izravno utječu na mnoge aspekte života.
Prije mnogo godina, biskupi u Francuskoj razočarani mnogim političkim potezima svoje vlasti, zavapili su kako bi se politika trebala vratiti svojoj izvornoj misiji a to je po njima, briga za opće dobro. Kada bi to bilo tako, onda bi vjerojatno u nas apolitični postali oni koji su sada uvjereni da je politika briga samo za njihovo dobro, njihov prosperitet, njihovo bahaćenje.
Kada bi politika uistinu bila usmjerena na brigu za opće dobro, i stariji bi u većem postotku izlazili na izbore. A mladi bi sigurno bili motivirani za glasanje kada bi svojim angažmanom mogli utjecati na promjene koje bi svima život učinile ljepšim. Jer, „pravi“ političari, u sredini gdje djeluju trudili bi se da, na primjer, postoji dovoljan broj predškolskih ustanova, da sva djeca ako je ikako moguće idu u školu samo u jednoj smjeni. Omogućili bi da stariji i stari koji žele i oni koji nemaju izbora, mogu svoje staračke dane provoditi u domovima za starije. Ali ne da na smještaj moraju čekati godinama nego da im je on omogućen u trenutku kada im to zatreba. Naravno, političari bi se trebali brinuti i o zdravstvenim potrebama stanovništva, djece i mladih i starih, brinuti kako za fizičko, tako i za mentalno zdravlje. Ali ne tek u trenucima kada stanje postaje pomalo neizdrživo. Postalo bi normalno da sva djeca s posebnim potrebama ostvaruju prava koja im po zakonu pripadaju, a ne da se svaki roditelj mora posebno izboriti za ono što je njemu i njegovom djetetu zapravo zajamčeno. Jer sada bez pomoći udruga roditelja, mnogi ne bi ni znali na što sve imaju pravo. I na još mnogo toga političari mogu utjecati: kulturnu politiku, puteve ili pak stranputice turizma, djelovanje nevladinih udruga…. .
Nažalost, prošlih dana smo svjedočili o neadekvatnoj brizi naših političara o svojim građanima koji su se zatekli ili žive u Izraelu. Nakon jezivog napada Hamasa, naša Vlada nije poslala avione po svoje građane. Također, našem je Veleposlanstvu u Izraelu trebalo punih 6 dana da objavi upute za Hrvate koji su se pokušavali vratiti iz Izraela u domovinu! Ministarstvo to demantira tvrdeći da je famozni sustav za uzbunjivanje poslao SMS poruke istog dana na mobitele ljudi koji su se zatekli u Izraelu. Tko je uistinu poruku dobio, teško je reći, jer na temelju nekih informacija, Ministarstvo nije znalo točan ljudi s hrvatskom putovnicom koji su bili u tom trenutku u Izraelu.
A da ima u svijetu političara kojima je uistinu stalo do građana pokazuju primjeri Finske, Danske, Švedske, Norveške… to su zemlje gdje se ljudi sretni, jer znaju i osjećaju na vlastitoj koži da je politika u službi njihove dobrobiti, a ne osobne koristi i bolesnih ambicija političara na vlasti. U tim zemljama vjerojatno ima znatno manje apolitičnih.
Obrazujmo mlade, razgovarajmo s njima, naučimo ih kritički razmišljati, uvedimo u sve škole Građanski odgoj i obrazovanje, kako mladi ne bi djelovali kao guske u magli u trenutku kada će moći glasati, bilo sa 16 ili 18 godina.