mirjananČesto se u javnom i u privatnom životu koriste riječi čije značenje čini se, svi ne znaju točno. Ali, mnogi vjeruju da je dovoljno zalagati se na riječima za ono što im zapravo ne predstavlja nikakvu vrijednost. U javnim nastupima treba isticati važnost dijaloga i tolerancije, jer tako se to radi u demokraciji. Licemjerje naše svakidašnje posvuda je prisutno.
Mnogi se vole hvaliti zajedništvom, ali prihvaćaju ga jedino ako je skrojeno isključivo po njihovoj mjeri. Ali, oktroirano zajedništvo ne može uroditi ničim pozitivnim, jer potiče netrpeljivost, mržnju, vrijeđanje, omalovažavanje i teroriziranje. O miru i zajedništvu, međusobnom poštivanju i uvažavanju, možemo samo sanjati, ukoliko izostanu tolerancija i dijalog.
Tolerancija izvorno znači podnošenje (ne nužno i prihvaćanje) različitih različitosti: svjetonazora, izgleda, načina odijevanja, političkih uvjerenja, porijekla, etničke pripadnosti… Naime, latinski glagol tolerare, znači „trpjeti”, podnositi. Poželjno je, kada je to moguće razvijati i aktivnu toleranciju. Ona pak podrazumijeva čuvstveno uživljavanje i razumijevanje tuđih potreba, želja i nadanja, boli i patnje, a ne samo njihovo podnošenje.
Dijalog je usmeni ili pisani razgovor, komunikacija ili rasprava između dvije ili više osoba s ciljem postizanja međusobnog razumijevanja, uvažavanja ili barem ne vrijeđanja. Onoga s kim razgovaramo nužno je potrebno slušati kako bismo uz korištenje argumenata mogli raspravljati i suprotstaviti stajališta, ako je potrebno.
Čitajući i slušajući brojne napade na novinare, pisce, glumce posljednjih dana, ali i inače u javnom prostoru pre često se stječe dojam da za argumente u raspravama kao i za podnošenje različitosti, malo tko haje. Brojne predrasude caruju!
Kao glas razuma oglasila se nakon incidenta u Benkovcu ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek: „Svaki umjetnik, svaki novinar, kao i svaki drugi građanin Republike Hrvatske ima pravo svoje stavove slobodno javno iznositi što je zajamčeno Ustavom i zakonima naše zemlje. Bilo kakav oblik nasilja ili prijetnje nije prihvatljiv i svako takvo ponašanje najoštrije osuđujem.“
Neka događanja, iz dalje i bliže prošlosti, svi koji o njima žele javno nešto reći, često ih različito opisuju i vrednuju. I tada se zaključci ne rijetko donose bez argumentirane rasprave s neistomišljenicima. To rezultira jedino polarizacijom, ljutnjom, vrijeđanjem i svima u društvu šteti. Stvara se dojam da se o nekim temama može samo monologizirati po pravilima određene skupine. Neke udruge branitelja vjeruju da su samo oni pozvani određivati što je to domoljublje. Sva druga iskazivanja poštovanja i ljubavi prema domovini Hrvatskoj, su s njihove točke gledišta pogrešna i štetna! Tu se u priču osim činjenica upleću i emocije koje pobuđuju sporna događanja. A one su često vrlo različite i kod sudionika istih događaja.
Iskrenu i dobronamjernu kritiku svog djelovanja kao pisca, režisera, povjesničara, političara, bilo koje javne osobe, netko će sa zahvalnošću prihvatiti, znajući da nije nepogrešiv. Drugi će je, međutim, doživjeti kao napad i nepoštivanje, kao bezobrazno dovođenje u sumnju njegove kompetentnosti (neki vjeruju i nepogrešivosti).
Neki s uživanjem sudjeluju na festivalu Fališ u Šibeniku bez želje da ikoga naljute ili uvrijede, a nekima se program tog festivala nikako ne sviđa; neki se klanjaju Thompsonu i veličaju ga kao inkarnaciju hrvatskog zajedništva, a neki ga doživljavaju kao pronositelja propale ustaške ideologije; neki baš silno vole Cecu, a neki Severinu pogotovo za govornicom u Bruxellesu! To sve treba podnositi, a možda i prihvatiti kao neminovnost.
Baš je dobro što postojimo kao individue, kao različitosti, a ne kao klonovi! Nema potrebe anatemizirati ili proganjati različitosti. Pokušajmo ih vidjeti kao izazov, a ne kao noćnu moru, sve dok nam ne ugrožavaju život ili mu ne štete, na bilo koji način.