mirjananKoncert Thompsona u Zagrebu i Sinju izazvao je mnoge komentare. Naravno bilo je mnogo hvalospjeva, ali i drukčijih tonova. Organizacija je u Zagrebu bila izvrsna i sve je prošlo u najboljem redu na hipodromu. Po ulicama Zagreba baš i nije bilo tako. Mladost se iskazala pjevajući ustaške pjesme, naravno ne svi. Jasno je da iste riječi nemaju uvijek isto značenje. Jer kada, na primjer Skejo rabi zabranjeni pozdrav on potpuno točno zna koja je pozadina cijele priče, tko je je želio fašizirati Hrvatsku uz danas inkriminirani pozdrav „Za dom spremni“. Kada to izvikuju mladi od 18, 19, godina, vrlo vjerojatno ne znaju pravu pozadinu porijekla tog pokliča, a o ustašama imaju krivu sliku ili nikakvu. Često izvikuju „za dom spremni“ prkoseći ili testirajući što se sve može reći i učiniti bez ozbiljnih posljedica, u Lijepoj našoj.
U Sinju je, međutim, organizacija zakazala. Koncert je bio odličan kako kažu, ali jedva podnošljiva pa i nepodnošljiva gužva i nered pri dolasku i odlasku s koncerta, mnoge je razočarala i naljutila.
Svi koji javno nastupaju moraju voditi brigu o posljedicama koje javna riječ može izazvati. Da su političari često nepromišljeni i neodgovorno izjavljuju koješta, poznato je. Ali od svećenika očekujemo ozbiljnost i odgovornost, pogotovo kada govore s oltara. Zbog toga je bilo zapanjujuće slušati gvardijana fra Marinka Vukmana koji je mnoštvu, pogotovo mladima, okupljenom u Sinju povodom blagdana Velike Gospe uputio i ove riječi: „….I neka pate i neka u toj patnji i umru, oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i svome hrvatskom narodu koja je posebno zablistala na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i Sinju. Dragi mladi, ustrajte imate punu podršku nas starijih i nema straha za naš hrvatski narod ni za našu Domovinu.“
„Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan. Neka samo tako nastave. To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati”, rekao je u Sinju Zlatko Dalić, uvjeren u svoje istinsko domoljublje i kršćansko opredjeljenje.
Doista nisam do sada znala da je mjera ljubavi prema Bogu, Crkvi, Hrvatskoj i hrvatskom narodu, Thompson!? Kako smo došli do takve isključivosti? I to slušamo s oltara i pokraj oltara! Tko ne uživa u onome što fra Marinko (slaže li se crkvena hijerarhija s ovim stavom?) i Dalić smatraju vrijednim, pripada „glasnoj manjini“ koja nije poželjna u ovoj zemlji? Jesu li to građanin drugog reda, izdajnici, smetnja kvalitetnom životu u Hrvatskoj…? Ali kakvo to zajedništvo veličaju oni koji su toliko isključivi i umišljeni te misle da su pozvani definirati standarde domoljublja, čovjekoljublja i bogoljublja po svojoj mjeri?
Papa Franjo je svojedobno naglasio: „Nije automatski da oni koji sudjeluju u Božjoj kući i poznaju Njegovu milost znaju ljubiti bližnjega. Možeš poznavati cijelu Bibliju, sve liturgijske obrede, ali znati to ne znači i ljubiti.“
Mnogi koji se deklariraju kao vjernici, a očito i neki svećenici trebali bi se prisjetiti prispodobe o dobrom Samarijancu. On je jedini, iako neprijatelj Židova, pomogao čovjeku kojega su razbojnici opljačkali i izranili. On mu je iskazao milosrđe, brigu, pomoć, ljubav iako je bio Židov. Nije ga ignorirao, ni vrijeđao, ni omalovažavao zato što nije bio „njegov“.
Zar su „veliki“ katolici zaboravili na zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.“ Ne samo svoje istomišljenike, nego svakog čovjeka. Lako je i ugodno biti ljubazan, veseliti se i pomagati onima koji s kojima se slažeš u svemu. Tako se ponašaju i bezvjerci!
A zazivanje patnji i smrti za one koji ti se ne sviđaju jer misle drukčije, govore drukčije, slušaju drugu glazbu, imaju ideale koji ne uključuju Marka Perkovića, je sramotno, jer je svatko od njih vaš bližnji.
Loša je i opasna poruka mladima da se opet dijelimo. Za promjenu to više nije na ustaše i partizane, nego na poklonike Marka Perkovića i na one druge! Za podjele spremni!