Svi bismo željeli biti sretni, barem tako govorimo. Tu žuđenu sreću tražimo na različite načine, na različitim mjestima. Nekad aktivno, nekad pasivno!
Nekima za sreću treba veliki stan, možda i više njih, nekoliko automobila, pozicija moći u državnim ili lokalnim tijelima, deseci tisuća eura plaće… a nekima sreću donosi šetnja u prirodi, glazba, prijateljski i tješiteljski razgovor, tišina uz more, nada usprkos opasnom vremenu u kojem živimo, igra s djecom… Baš je sreća da smo tako različiti!
Kineska poslovica kaže: „I skromna sreća također je sreća. Bolje je i koliba od slame u kojoj se od srca smiju, nego palača od mramora u kojoj svi plaču!“
.Na televiziji smo više puta vidjeli ljude kojima je požar u trenu odnio sve što su imali, a ipak kažu (ne svi): „Sretni smo što nitko od obitelji nije stradao! Ono što smo izgubili može se nadoknaditi“
Ima mnogo đaka koji su sretni kada iz nekog školskog predmeta dobiju dvojku, ali i onih koji nisu sretni ni kada dobiju peticu. Jer tako mora biti, ništa manje roditelji ne priznaju, ali ne kao uspjeh nego kao normativ.
Također nisu rijetke osobe s invaliditetom koje, iako u kolicima radosno pričaju o aktivnostima kojima se bave, poslovima koje rade, studiju koji pohađaju… i uistinu zrače srećom. Ima i umjetnika koji slikaju držeći kist nogom ili ustima i sretni su jer i bez ruku mogu slikati, mogu ostvariti svoje snove.
Za ravnatelje nekih škola, a svake godine ih je sve više, sreća je naći profesora matematike, fizike ili kemije! Svakako je sreća stići vlakom iz Splita do Zagreba ili obrnuto s malim zakašnjenjem, a gotovo je ravno čudu stići bez zakašnjenja! Sreća je ako se na smještaj u Dom za starije i nemoćne čeka manje od deset godina!
Jedanaestogodišnji Dino je bio spreman prodavati svoje plišance kako bi sudjelovao u sakupljaju novca za kupnju uređaja za izbacivanje sluzi iz pluća, za svoju mamu. Bio je sretan što je pronašao način kako i on može pomoći. Ipak, našli su se dobri ljudi koji su prikupili potreban novac.
Nažalost, ima i onih, mlađih i starijih koji su sretni ako u kontejneru pronađu bačeni stari kruh, polu gnjilo voće ili povrće, stare cipele, hlače… A što je sreća za male Palestince? Čaša vode ili barem nekoliko gutljaja, komadić kruha…i konačno prestanak bombardiranja.
Djeca u nekim selima u Africi silno su sretna kada dobiju jednu bilježnicu i olovku. Žive u siromaštvu, a tako je lako izazvati osmjeh na njihovim licima i u srcima. Kada su u jednom afričkom selu iskopali bunar i djeca su mogla piti vodu koliko su željela i polijevati se međusobno, njihova je sreća bila neizmjerna!
Vjerojatno je posljednjih dana među najsretnijim ljudima u Hrvatskoj kapetan Marko Bekavac i njegova obitelj i prijatelji. Potpuno neočekivano pušten na slobodu iz turskog zatvora, gdje je služio kaznu od čak 30 godina. Sjećamo se vjerojatno da mu je kazna bila izrečena nakon što je na njegovu brodu u turskoj luci Eregli, pronađena droga. Kazna je bila strašna, zapovjedna odgovornost je bila u pitanju. I odjednom, u mračnom tunelu je zasjalo svjetlo!
U svom sjedištu u Austriji, udruga Sterntalerhof brine o obiteljima s terminalno bolesnom djecom. U okviru te djelatnosti provode i akciju „Tjedan za zdravu djecu”. Naime, kada u obitelji postoji teško bolesno dijete, roditelji ponekad nemaju dovoljno vremena, ni snage na kvalitetan način provoditi vrijeme s ostalom djecom ili djetetom. Dvadesetero djece koja imaju bolesnog brata ili sestru stiglo je proših dana u Stari Grad na Hvaru. Cilj te akcije je na kratko odmaknuti tu djecu od tegoba koje su njihova svakodnevica, razgovarati s njima o svemu što ih muči i pripremiti ih na spoznaju da njihov brat ili sestra neće ozdraviti. Uvjeriti ih da usprkos muci koju proživljavaju imaju pravo biti i bezbrižni i sretni.
Mlada doktorica dentalne medicine Sara Krog, kad zatvori vrata svoje ordinacije u Križevcima, odlazi na mjesta gdje nema zubarske stolice: u učionice, crkvene dvorane, na improvizirane stolove u srcu Afrike i Azije. Tu se mora snaći, raditi improvizirajući. Pruža nužno potrebnu pomoć, i donosi i sreću. Njima i sebi.
Teško je prihvatiti da ne baš rijetko, sami sebe možemo usrećiti i unesrećiti. Jer, kako kaže jedna mudra izreka: „Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što nam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćamo.“
“Sreća” je po definiciji postanje ili osjećaj velikog zadovoljstva, radosti, ili vedrog raspoloženja, prilike ili povoljne okolnosti koja se događa nama, i/ili nama bliskim osobama.
Sreća je stanje zadovoljstva i ispunjenosti koje proizlazi iz životnih okolnosti, ali i kao osjećaj dugotrajnog mira sa samim sobom. Može se promatrati i kao trajno, pozitivno emocionalno stanje koje uključuje zadovoljstvo svojim životom i postignućima. Sreća dakle ovisi samo i iskljkučivo o nama, ne o Trampu niti Putinu. Sreća je MOJA STVAR koju ne dam nikome. Ali upravo zbog toga samo i sam odgovram za svoju sreću. Da li se nekome sviđa da sam sretan za mane je manje važno. Jer i to da je svijet postao upravo apsurdan u svojoj pojavnosti i načinu na koji direktno utječe na moju osobnost (i sreču), ne daje mi pravo da budem nesretan. Ako utvrdim da sam nesretan, svaki smisao daljnje životne aktivnosti je upitan i besmislen. A ako je smisao besmislen tada sam se našao u paradoksu. Nekima je uvijek bilo malo teže shvatiti da je besmisao smislen samo u kontekstu shvaćanja njegovog nedostatka smisla. Konceptualno razumijevanje stvarnosti uvijek je bilo pitanje razumijevanja naše istine o životu. Čemu sam toliko čitao Camusa i Sartrea (bilo je to davno, ali ponešto je ipak ostalo) ako sada svakodnevno s Trampom i Putinom ne mogu dokučiti smisao života. Ili još gore: da li u razumijevanju ova dva lika koja vladaju svijetom moram pristupiti konceptualnom razumiijevanju svakodnevnice i nužno stupiti s njima u gotovo morbidan dijalog, a sve kako bih razumio ontološku istinu njihove bezvrijedne svakodnevnice. Grozno. Jer cijeli život pokušavam svom životu dati smisao (i zbog nasljednika koje sam stvorio i koji nisu krivi da su tu s nama).
A opet kad se sjetim čitanja nekih knjiga vraćam se na početak: svaki besmisao naše stvarnosti može biti novi pokretač traganja za smislom. Jer ako zaključimo da naše postojanje u svijetu nema smisla, onda je i zaključak o našem postojanju negativan. A tek onda je smisao postojanja zapravo besmislen. I opet se vrtimo ukrugu i s Trampom i s Putinom i s osjećajem praznine i nedostatkom svake svrhe.
Molim oprostite, za slijedeći podatak baš nisam siguran, ali se sjećam da sa tijekom školovanja naučio: svijet je počeo bez čovjeka, i završiti će bez čovjeka (pogotovo Trampa i Putina). Imam naravno premalo znanja (i/ili) iskustva da bih bio spreman nastavno analizirati beznadne radosti i tuge ovoga svijeta. Pa ipak. sretno nam bilo.
Sretni su one osobe koje zaista osjećaju istinsku sreću postojanja , oni koji su sretni sa osmijehom i zagrljajem bližnjega, u dobrim i lošim trenucima života, za razliku od onih koji je ”traže” a ne mogu je naći u ničemu.