BITI POSVOJITELJ-KAKO TO GORK(D)O ZVUČI

Prije desetak dana u Saboru se raspravljalo o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o rodiljinim i roditeljskim potporama. Na tu temu oglasio se gospodin Ante Kujundžić otac troje posvojene djece. Malo koga je njegovo izlaganje ostavilo ravnodušnim. Zahvaljujući  njemu shvatili smo konačno, vjerujem mnogi,  s koliko se nepravdi, neznanja i nerazumijevanja susreću posvojiteljske obitelji.

Biti posvojitelj, odlučiti pružiti ozračje obitelji djetetu ili čak  djeci koja nisu biološki vaša, plemenita je i hrabra odluka. Ali, umjesto da mjerodavne institucije pomažu posvojiteljima na sve potrebne načine, naši zakonski propisi im nastoje život zagorčati na svakom koraku. Njima koji su se odlučili na neizvjestan put, put ponekad pun neugodnih iznenađenja, prvo se nudi beskonačno čekanje na dijete (ne uvijek, ali vrlo često). A kada konačno toliko željeni trenutak dođe, zakon ih hladno zakida u njihovim pravima, podsjeća ih oni tu djecu nisu donijeli na svijet, da su oni „samo“ posvojitelji!

Naime, na temelju Zakonu o rodiljinim i roditeljskim potporama posvojitelji djece koja imaju više od osam godina, imaju pravo na samo šest mjeseci posvojiteljskog dopusta, što je uistinu teško shvatiti i prihvatiti. Jer, što je dijete starije duže je čekalo na posvajanje te je imalo više prilika biti izloženo traumatskim iskustvima od mlađeg djeteta. I treba mu mnogo vremena i strpljenja da izađe iz svog oklopa nepovjerenja, straha, sumnje…

„Razviti osjećaj privrženosti sa djetetom koje te gleda, koje je sa sobom ponijelo torbu punu rana, koje su u svojim godinama života preživjela ono što velika većina nas nije doživjela, a to je da te ostavio ili ranio onaj koji te nikada nije trebao ni ostaviti ni raniti i onda ministar kaže da je dovoljno šest mjeseci, a nije dovoljno, nije dovoljno”, zavapio je u Saboru Ante Kujundžić.

A jednokratnu novčanu pomoć koju država daje, posvojitelji dobivaju samo ako biološki roditelji nisu već iskoristili to pravo. Opet jedan apsurd koji govori o administrativnom pristupu, a ne humanom, u iznimno važnoj i osjetljivoj životnoj situaciji. Djeca koju se posvaja vrlo često nemaju baš ništa. Sve moraju nabaviti posvojitelji od svojih prihoda.  

Nekoliko dana nakon rasprave u Saboru, došlo je na rad glasanje o spomenutom Zakonu.  Amandman gospodina Kujundžića o priznavanju prava na jednokratnu naknadu za novorođeno dijete posvojiteljima neovisno o tome jesu li je već dobili biološki roditelji, kao i pravo na roditeljski dopust u punom trajanju bez obzira na dob posvojenog djeteta, odbijen je.  Vladajuća većina je to opravdala tvrdnjom da taj amandman govorio o tematici kojom se bavi drugi zakon.  

Ipak, da ne bude sve baš crno, slijedećeg je dana ministar Piletić izjavio da će temeljem Zakona o socijalnoj skrbi, biti omogućena jednokratna novčana naknada posvojiteljima kod samog zasnivanja posvojenja.  Vlada bi taj zakon trebala donijeti u idućem tjednu, a  zatim ga šalje u Sabor. Ipak, posvojitelji se pitaju: „Ako se njihove naknade izdvajaju u poseban zakon – gdje je tu ravnopravnost?“

Biti roditelj u današnje vrijeme je iznimno zahtjevno. Posvojiteljima je još teže nego biološkim roditeljima jer na neka pitanja i dileme nikada neće naći odgovore. Biološka rodbina djeteta možda nije poznata, možda ne želi surađivati s posvojiteljima, možda će im čak stvarati probleme. Na primjer, gospodin Kujundžić je istaknuo da je naći pedijatra za posvojeno dijete vrlo zahtjevno.  Pitam se koliko im je dostupna psihološka pomoć, jer ona im je sigurno nasušno potrebna. Mogu li je dobiti u trenutku kad im zatreba  ili možda moraju čekati mjesecima da s nekim porazgovaraju problemima i dilemama na koje nailaze? Hoće li za neke probleme to biti prekasno?

Posvojitelje, ali i udomitelje bismo trebali iznimno cijeniti, ohrabrivati i pomagati im u svemu što im je potrebno. Mnogi od problema s kojima su se do sada susretali nisu se ni trebali pojaviti, da je preventivno djelovanje bilo kvalitetno!