Nažalost temelji ove države sve se više urušavaju. Godinama. A temelji bi trebali biti naša djeca i mladi. Bez njih opstanka nema, u tome se vjerojatno svi slažemo. Je li ovo pesimističan pogled na stvarnost ili nažalost, ipak realan?

 Natalitet nam je zabrinjavajući, svake nas je godine sve manje i to nas neupitno vodi u izumiranje. To ponavljamo godinama, stručnjaci upozoravaju da su nužno potrebne određene pronatalitetne mjere, ali političari na to uglavnom ne reagiraju na nužno potreban način. Poneka se mjera uvede s vremena na vrijeme, eto reda radi, ali bez sustavno promišljenog djelovanja ništa se ništa, promijeniti neće.

Jednako veliki problem je i iseljavanje mladih s djecom ili onih koji planiraju imati djecu koja će odrastati negdje drugdje u Europi, a možda i dalje. Znamo već godinama da mladi odlaze zato što se ovdje ne osjećaju sigurno u smislu planiranja obitelji i normalnog življenja od vlastita rada. Ne cijeni se stručnost, nego su neki drugi parametri prioritetni.  I mladi razočarani odlaze. Obećanja koja slušaju svode se najčešće na prazne priče, na kojima se budućnost ne može graditi.

 Međutim, i djeca koja odrastaju ovdje nemaju puno razloga za sreću i zadovoljstvo. Naime, mnoga istraživanja pokazuju da su sve češći problemi mentalnog zdravlja s kojima se bore naša djeca i mladi. Mnogo je depresivnih, anksioznih, sklonih samoubojstvu… Korona je odradila svoj dio posla, ali neovisno o pandemiji, probleme mentalnog zdravlje sustavno godinama zanemarujemo. Jer, nije od jučer informacija da nema dovoljno stručnjaka, psihologa i psihijatara koji bi se bavili djecom i mladima.  A dijete ili mlada osoba ne smiju čekati danima ili čak mjesecima da dobiju nasušno potrebnu psihološku ili psihijatrijsku pomoć.

A o preventivnom djelovanju da i ne govorimo. Često ga spominjemo, ali gotovo ništa više od toga. A bitno bi bilo poticati razvoj socio emocionalnih kompetencija kod djece i mladih koji može biti usmjeren na ciljeve kao što su prevencija uporabe psihoaktivnih supstanci, prevencija asocijalnog ponašanja, promicanje vrijednosti učenja, izgradnja samopoštovanja i samopouzdanja. Socijalno emocionalna kompetentnost doprinijet će smanjivanju simptoma agresije, depresivnosti, anksioznosti, prevenciji nasilja, usvajanju socijalnih vještina, Brigu o mentalnom zdravlju treba započeti u vrtiću, a ne čekati da se problemi razbuktaju. Učenjem socijalnih vještima djeca će uspješnije komunicirati i s vršnjacima i s odraslima. Naučit će kako tolerirati frustraciju, kako prihvatiti neuspjeh, kako bez agresije rješavati sukobe, kako tražiti pomoć kad sam ne možeš riješiti poteškoću koja te muči…  Ali mi očito ne vidimo potrebu za kakvim znanjima kod naše djece i mladih. A i kako ih učiti onome što sami ne znamo?

Uz to, mladima je nužno ponuditi jasno definirane društveno poželjne vrijednosne orijentacije. Uz to je bitno jasno i nedvosmisleno potkrepljivanje stavova i ponašanja koje određena sredina smatra poželjnim, ali ne samo na papiru, već u životu. Neophodno je potrebno da postoje mjesta – savjetovališta – gdje će mladi moći sa stručnim osobama razgovarati otvoreno i povjerljivo o svim pitanjima koja će se tijekom odrastanja generirati u njihovim glavama. Uglavnom sanak pusti, za sada!

Posebno nježni temelji ove države su djeca s posebnim potrebama i djeca bez adekvatne roditeljske skrbi. Svjedoci smo da nam i to već godinama, ide traljavo.  Obećanja i zaklinjanja ne nedostaje, ali s riječi na dijela put je očito vrlo zahtjevan. Kao ilustracija dobro može poslužiti događaj od prije nekoliko dana kada je šestogodišnja djevojčica s poremećajem autističnog spektra, ostala u vrtiću nakon što je i posljednje dijete otišlo  kući. Po nju nitko nije došao.  Sustav očito nema predviđeno rješenje za takvu ili slične situacije. Brojne ustanove, mediji kažu njih 31,  konstatirali su da nemaju uvjete za prihvat djevojčice. Da  su „ustanove i udomiteljske obitelji za djecu pune  preko svake mjere, na to centri za socijalnu skrb upozoravaju mjesecima, pa i godinama“, a resorno Ministarstvo rada i socijalne skrbi očito ne nalazi adekvatna rješenja. Izgleda da je tek apel Valerije Kanđera, psihologice područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, u Novom Zagrebu upućen preko facebooka urodio plodom. Istina je postala javno poznata!

Je li  ipak ljudskost nadjačala formalizam i sporo a često neučinkovito djelovanje resornog Ministarstva?  

One Reply to “HRVATSKA – ZEMLJA KOJA GUBI TEMELJE”

  1. Na ovako jasnom tekstu, svaki komentar je suvišan, osim nevjerice da se nešto može promjeniti. Nažalost !!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)