POLAKO ALI SIGURNO, URUŠAVA SE SVE OKO NAS

Izvještaj europske komisije o hrvatskom pravosuđu, kako su pisali mediji, Vlada je krila neko vrijeme, da bi ga objelodanila u ožujku kad je svima prioritet bio koronavirus i mjere izolacije. Kako navodi novinar Telegrama, Jasmin Klarić u njemu je Hrvatska, u smislu vladavine prava opisana „kao zemlja u kojoj su ključni vijci pravne i demokratske sigurnosti odvijeni toliko da cijeloj konstrukciji prijeti opak i opasan tresak o zemlju.“

U ovu sliku se uz brojne afere svakako dobro uklapaju i nedavni događaji s vjetro elektranama, i naravno otkriće famoznog kluba u Slovenskoj 9. Tamo je očito bilo vrlo dinamično, i u smislu događanja, ali i šarolikosti posjetitelja. U priči oko Kluba se našao i naš Predsjednik i osjetio silnu potrebnu da komentira, lamentira i napada i onda kada bi bilo mudro staviti točku. Neke njegove opservacije su zanimljive i provokativne, dobro je da se ne libi iskazati svoj stav, ali način mu je svađalački, bahat, vrijeđajući i omalovažavajući prema svakome koga se dotakao.  Tako je nemoguće postići nešto dobro. Bilo bi korisno da se češće prisjeti rečenice koju je napisao Stipe Božić prilikom izvještavanja s jednog od svoji brojnih pohoda na svjetske planinske vrhove.  „Treba znati stati“. Pri penjanju na planinske vrhunce kriva procjena trenutka kada je to nužno učiniti, može i tragično završiti. U politici se ta tragičnost manifestira na nešto drukčiji način.  

Ali neću se baviti političkom analizom trenutka, jer za to nisam stručna. Bliži su mi oni „vijci“ koji se odnose na svakodnevne životne situacije i ljudske sudbine.

Jasno je da je postojanje škola u malim mjestima vrlo važno jer one su simbol života, nagovještaj da mlada generacija ipak postoji, da nas još ima. Ali i ta želja za očuvanjem škole trebala bi imati razumne granice. Dogodilo se, čitali smo, da osmogodišnji Nikola iz Bitelića nije smio ući u autobus kojim njegovi vršnjaci putuju u školu u Hrvacama.  Na to on nema pravo jer živi dva kilometra dalje od zone kojoj ta škola pripada. Nekada je u školi u Biteliću bilo mnogo djece, ali sada je nažalost pohađaju  samo dva učenika koji su stariji od Nikole. A Nikola je u Hrvacama išao i u vrtić, pa su mu svi prijatelji tamo u školi. U toj je školi završio i prvi razred, pa bi želio i dalje tu nastaviti školovanje.  Međutim, ravnateljica škole u Biteliću željela je pod svaku cijenu sačuvati školu, čak i preko leđa jednog djeteta. A tako se često zaklinjemo da u svim problematičnim situacijama prvenstveno treba gledati interes djeteta!!! U ovom je slučaju, na kraju taj interes ipak pobijedio. Hoće li tako biti i slijedeće školske godine?

U mlade se zaklinjemo, ali…. kad god možemo uništavamo ili barem zagorčavamo njihovu budućnost, na različite načine. Mnogi odlaze jer se ovdje ne osjećaju sigurno, ne vide nikakvu perspektivu, korupcija caruje a pamet gladuje. Ali jedan od načina uništavanja mladih  je, čini se  i tretman stručnih studija. Može se naime dogoditi da oko 100 tisuća onih koji su završili te studije ostanu bez pravne kvalifikacije, odnosno pri zapošljavanju će imati posljednju kvalifikaciju propisanu zakonom, a to je srednjoškolsko obrazovanje. Problem je u Zakonu o hrvatskom kvalifikacijskom okviru koji treba mijenjati do 31. prosinca i u odluci Ustavnog suda temeljnoj na tužbi koju je svojevremeno uputio rektor Boras i pravni fakulteti, a koja se temelji na starom Zakonu.

Studenti ističu da je sasvim jasno da stručni i sveučilišni studiji nisu jednaki, ali smatraju da su jednako vrijedni,  dohvaćajući različite ciljeve: izravno uključenje na tržište rada, odnosno usmjeravanje prema znanosti i znanstvenom radu. Među diplomiranim studentima stručnih studija ima zaposlenih, ali oni, ukoliko se Zakon ne promijeni, više ne bi imali odgovarajuću kvalifikaciju koja im je potrebna za radno mjesto koje obavljaju. Mora li biti tako?

            Ponavljamo kao papige da bi se svako civilizirano društvo trebalo brinuti o starim ljudima. Dio njih, iz različitih razloga ne može živjeti samostalno ili s nekim od rodbine već treba smještaj u dom za starije i nemoćne. Već godinama znamo da domova nema dovoljno, da se na mjesto čeka i po desetak godina. Sramotno i neshvatljivo, ali istinito. A u privatnim domovima, iako su skupi također se događa da nije lako doći do smještaja. A među tim privatnim ustanovama uistinu ima svašta.  Neki su domovi u lošem stanju, neki nemaju uvjete za normalan život starih, a pogotovo teže pokretnih osoba, neki nemaju dozvole za rad, mnogi nemaju dovoljno osoblja…  U relativno kratkom vremenu u dva doma za starije i nemoćne izbio je požari.!!!  Dokle ćemo se tako bezdušno i neodgovorno odnositi prema starim ljudima, a to znači i prema kontroli rada u tim domovima?

Nismo mi zemlja u kojoj su samo ključni vijci pravne i demokratske sigurnosti odvijeni. Nažalost, sigurnosni vijci nisu dobro učvršćeni gotovo nigdje. Ni u sferi socijalne sigurnosti,  ni ekonomske, ni zdravstvene, ni obrazovne, ni odnosa prema osobama s posebnim potrebama, ni prema zlostavljanim ženama i djeci…

Hoćemo li uskoro dočekati da naša Vlada i Predsjednik prestanu trošiti vrijeme i energiju na irelevantne teme, na međusobna nadmudrivanja i zamagljivanja bitnih problema  te konačno započnu zavijati rasklimane vijke koji strše odasvuda?