RADIKALIZACIJA DRUŠTVA

Posljednjih dana često smo slušali i slušamo još uvijek o radikalizaciji društva. Nije prvi puta da neke riječi koristimo a da ne vodimo računa o višeznačnosti nekog pojma. Naime, pojam radikalnog ne mora nužno imati negativnu konotaciju i biti obilježen nasiljem ili čak kriminalnom aktivnosti.

Radikalni (latinski radix znači korijen) stavovi i djelovanje mogu biti potaknuti željom za temeljitom, korjenitom promjenom ne nužno političkog režima već određenih nedjelotvornih struktura u društvu i ne mora uključivati upotrebu nasilja. A mi već niz godina raspravljamo o potrebi tih korjenitih promjena u društvu u mnogim njegovim segmentima. Želja za boljim, kvalitetnijim funkcioniranjem države, za smanjenjem nepotrebne administracije, za cjelovitom provedbom kurikularne reforme,  za postavljanjem sposobnih a ne podobnih ljudi na ključna mjesta u državnim institucijama, za poštivanjem uistinu svakog čovjeka… jednom riječju vraćanje politike njenom izvornom značenju, a to je briga za opće dobro. Takve su želje  nešto što bi trebalo pozdraviti i podržati, a ne anatemizirati.

Svođenje pojma radikalizacije samo na svjetonazorske i stranačke animozitete i sukobe je pogled na problem samo iz jednog kuta. Uz to, radikalizacija je u negativnom smislu  već duže prisutna u našem dvorištu, a očituje se u dugogodišnjem toleriranju ustaških ispada. Jedan od primjer negativne radikalizacije je svakako bio i dobro nam znani šator u Savskoj. „Mislio sam da, ako se već traži nešto, to moraju biti kompetentni ljudi s jasnim ciljem. A ne samo stvarati pobunu koja je završila s plinskim bocama. To je bio čin terorizma, obični su ljudi mogli nastradati” – rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac.

Ali radikalizacija u smislu stvaranja loše atmosfere u društvu, nepovjerenja, straha, netrpeljivosti svakako je potaknuta i odlukom Veledrogerija da prekinu dostavu lijekova bolnicama. Problem je, kako svi znamo, prisutan godinama. Dug bolnica za lijekove se mjeri u milijardama kuna, a reakcija Premijera na tu alarmantnu situaciju nije baš bila ohrabrujuća. Sigurno će mnoge građane mogućnost da ostanu bez lijekova koji život znače, mnogo više uznemiriti od pomahnitalog napadača na Banske dvore.

Svakog smo dana mjesecima slušali o nužnosti i važnosti cijepljenja protiv gripe. I kada su građani u velikom broju taj apel shvatili ozbiljno i odlučili se za cijepljenje, u ambulante  je stigao smiješno malen broj doza! Stići će navodno i nova tura cjepiva, ali trenutna ljutnja i razočaranje mogu nekoga potaknuti na neprimjerenu reakciju koja će biti okarakterizirana kao  radikalizacija.

 Nije li također svojevrsna negativna radikalizacija donošenje odluke o ponovnom pokretanju ovršnih postupaka nakon polugodišnje stanke?  Prema podacima Fine, uoči moratorija, u blokadi je u Hrvatskoj bilo nešto više od 238.000 građana, a njihova su ukupna dugovanja iznosila nešto manje od 16,6 milijardi kuna. Procjene stručnih analitičara kažu da će oko 10 posto radno aktivnog stanovništva imati u skoroj budućnosti još manja primanja, jer korona kriza bukti. „Ovo je korak u pravcu još bržeg ekonomskog kolapsa, pada kupovne moći i novog vala iseljavanja. Usudit ću se reći da bismo zbog toga mogli imati i još više zaraženih koronavirusom, budući da si mnogi više neće moći priuštiti ni osnovne higijenske potrepštine, a ni grijanje”, poručila je gđa. Kervatin, šefica Udruge blokiranih. 

Nije li činjenica da su naši dobro plaćeni saborski zastupnici, otišli na dvotjedni odmor u trenutku sveopće krize i realnog straha od kolapsa zdravstvenog sustava, poticaj za radikalizaciju u lošem smjeru? Sabor se odmara, a epidemiolozi padaju s nogu, medicinske sestre kojih nema dovoljno i liječnici rade danonoćno,  a plaće mnogima od njih nisu ni sjena saborskim primanjima!? Ali za njih odmora nema!

 Radikalizacija je nepoželjna i opasna u smislu poticanja netrpeljivosti, diskriminacije i mržnje među građanima kao i uzimanje pravde u svoje ruke i kažnjavanje „krivaca“ i krivaca.  Ali u isto vrijeme zapravo vapimo za radikalizacijom u onom pozitivnom smislu tj. za stvarnim promjenama u ovom društvu koje će ponajprije vratiti povjerenje građana u institucije društva, da konačno osjete da država postoji zbog njih i njihove dobrobiti a nije sama sebi svrha te da se čelni ljudi  ne ponašaju poput zle vještice iz Snjeguljice, koja se svakog dana gledala u ogledalo i pitala: „Reci ogledalce tko je najljepši i najpametniji na ovom svijetu?“