mirjananKada je stigla vijest da je umro Mišo Kovač, uglavnom su ga svi, poznati i anonimni hvalili, divili se njegovoj pjevačkoj karijeri, popularnosti… U tom euforičnom raspoloženju koje se širilo svugdje oko nas nešto me iznenadilo, zbunilo, pa i rastužilo.
Čini mi se, iako nisam to pomno pratila, da se posljednjih godina baš Mišo i nije spominjao u javnosti. Sjećam se da se govorilo i pisalo, nakon tragedije koju je doživio i brojnih problema nakon toga, da vrlo teško živi jer je potrošio gotovo sve što je zaradio, a novog priljeva novca baš i nije bilo. Je li uistinu bilo tako, ne znam. Ali, ne sjećam se da su u tim trenucima obožavatelji i prijatelji bili spremni na bilo koji način pomoći svom idolu. Prah zaborava prekrio je njegove nevolje i muku. A sada odjednom kada ga više nema među živima, gotovo svi ga se sjećaju kao nesporne veličine, kao cara! Prepričavaju se anegdote, trenuci sjaja i slave, planetarne popularnosti. Ali, nekako mi se čini da bi za dio tih koji su sada vrlo glasni vrijedilo pitanje: “A di ste bili kad je grmilo, kad je sivalo?!”
Također mi se ne sviđa očekivanje da svi mislimo i ponašamo se isto u situacijama kada to doista nije potrebno. Zato me ispraćaj posmrtnih ostataka Miše Kovača iz Splita, podsjetio na onaj „slavni“ zagrebački Thompsonov koncert. Oni koji nisu bili oduševljeni tim događajem, a pogotovo ako su imali neke primjedbe, bili su smatrani gotovo izdajicama hrvatskog naroda, ljudima koji nisu domoljubi, koji nisu, moglo bi se reći, vrijedni živjeti u Hrvatskoj.
Tako su i sada mnogi očekivali da svi podržavaju način na koji je Mišo ispraćen u Splitu. Ako se nekome nije svidjelo ono što se događalo na stadionu u Poljudu, to je za svaku osudu. Oni koji imaju neke primjedbe su nezadovoljna gunđala, a možda i neprijatelji naroda, jer ne poštuju njegove svetinje… Jer, naravno način iskazivanja poštovanja, tuge, ljubavi mora biti unificiran i to na način kako su neki zamislili. Drugo se ne priznaje. Broj ljudi na Poljudu smatra se jedinim mjerilom vrijednim pažnje. Drugi kriteriji ne postoje.
Odakle ta želja za uniformiranošću? Zašto neki vjeruju da svi moramo misliti jednako, na isti način željeti ispratiti one koje smo voljeli ili samo simpatizirali? Ako je legitimno biti oduševljen idejom da se lijes s tijelom Miše proveze travnjakom Poljuda, trebalo bi također biti legitimno time se ne oduševljavati, čak to smatrati neprikladnim. Tolerancija, prihvaćanje drukčijeg mišljenja, uvažavanje različitih stavova očito u nas ne nailazi na plodno tlo. Ni u ozbiljnim ni u manje ozbiljnim situacijama. Nikako da neki shvate da različitosti koje među ljudima u izražavanju žalosti nemaju nikakve veze ni s domoljubljem ni sa poštivanjem umrle osobe.
„Ako je to obitelj tila (a siguran san da i sam Mišo, koji je volija velike geste, ne bi ima ništa protiv!), ako se Split želija tako oprostit od njega (a očito je, jer je došlo 30 iljada ljudi), ko ste vi, besramnici da tu pričate gluposti i kritizirate, a čovik još nije ni pokopan? Sramite se!”, napisao je, ne trepnuvši, gosp. Pauletić. Odakle njemu pravo da svoje mišljenje i svoj doživljaj smatra jedino mogućim i ispravnim? Pa čak ako i 30 tisuća ljudi koji su se okupili na Poljudu misle kao on, to doista nije argument za inauguriranje jednoumlja i monolitnosti i vrijeđanja onih koji ne žele pod taj kišobran.
I samo da se podsjetimo, jer mi katolici valjda to znamo. Mišo Kovač nije bio u lijesu koji je stigao na travnjak Poljuda, pa onda polako cestom, zastajkujući u mnogim mjestima stigao do Zagreba. U lijesu su bili samo njegovi tjelesni ostaci. A Mišo je, ako vjerujemo, otišao na drugu obalu, ne u zemlju Mirogojsku! „Jer čovjeku se život ne oduzima, nego mijenja.“