O zdravlju obično ne razmišljamo dok nije ugroženo. Nama ili našim bližnjima. Ali kada se situacija promijeni, očekujemo da će nam zdravstveni sustav pružiti potrebne informacije i naravno pomoć koja nam je u tom trenutku potrebna. Poznato je da učinkovitost zdravstvene uslugu ne ovisi samo o njezinoj stručnoj kvaliteti nego i o pacijentovom povjerenju u liječnika koji je primjenjuje. To je pogotovo važno kod problema s mentalnim zdravljem. Psihijatar ili psiholog mogu biti vrlo stručne osobe ali ako pacijent iz bilo kojeg razloga ostaje nepovjerljiv, sumnjičav, pretjerano oprezan… tada će i djelotvornost primijenjene terapije biti manja ili nikakva.
Nažalost, nije baš rijetkost da se pacijenti žale na način komuniciranja liječnika s njima. Svejedno na koji odjel ili u koju ambulantu dolazimo da bismo kao pacijenti bili zadovoljni, da bismo stekli povjerenje, očekujemo da nam liječnik razumljivim rječnikom objasni naše zdravstveno stanje, moguću potrebu za nekom intervencijom ili razlog neke terapije. Strahovi, sumnje, nedoumice, otežavaju pacijentu da se usredotoči na ono što je za njega u tom trenutku uistinu važno. Istraživanja su pokazala da se pacijenti koji su o svojim tegobama i zahvatima kojima su morali biti izloženi mogli razgovarati i pitati sve što ih je zanimalo ili uznemiravalo, brže oporavljali i kraće boravili u bolnici. Humani pristup, razumijevanje pacijentovih sumnji, razumno optimističan stav zdravstvenog osoblja u velikoj mjeri pomažu oboljeloj osobi. I u smislu izgradnje povjerenja i u smislu spremnosti bolesnika da dade svoj doprinos liječenju kada je to neophodno.
Na psihijatrijskim odjelima ili klinikama to sve ima još znatno veći značaj. Povjerenje u liječnika je neizmjerno važno jer se time smanjuje vjerojatnost destruktivnog i/ili agresivnog ponašanja pacijenta. Pacijent bi trebao osjetiti da je došao na mjesto gdje će dobiti pomoć, gdje će se osjećati sigurno i zaštićeno.
Tragičan i užasavajući događaj iz bolnice „Sveti Ivan“ u Jankomiru je potakao mnoge bivše pacijente ili njihove bližnje da se prisjete ružnih situacija kojima su bili izloženi kada su boravili na nekom psihijatrijskom odjelu, ali i na nekim drugim odjelima.
Nedostatak kadra, nedostatak kvalitetne edukacije svakako imaju utjecaja na funkcioniranje bilo kojeg odjela, pa tako i psihijatrijskog. Međutim, koliko god se neki trude ovaj nehuman način „smirivanja“ pacijenta koji se dogodio u Jankomiru prikazati kao izoliran slučaj, čini se sve više, da nije tako. Da ovom prilikom intervencija nije završila tragično, ne bi se ni znalo da se na takav način godinama „smiruju“ pacijenti. Na sreću, do sada bez tragičnih posljedica, barem koliko se zna.
Ono što izostaje u ovom tragičnom događaju, ali i mnogo puta do sada u zdravstvu (nažalost ne samo tu), je prihvaćanje odgovornosti, bilo izravne ili moralne. Nikako mi nije jasno da ministrica zdravstva ne osjeća nikakvu moralnu odgovornost u ovom trenutku, uz objašnjenje da je Jankomir gradska bolnica. Što to znači? Je li ta bolnica manje vrijedna zato što je osnivač bolnice bio grad? Pa se pitam zar u gradskoj bolnici liječnici i ostalo zdravstveno osoblje rade po nekim drugim pravilima, odlukama, imaju neku drugu etiku koju moraju poštivati? Do sada sam vjerovala da su sve bolnice u smislu rada i odgovornosti potpuno jednake i da im je ministrica/ministar zdravstva glavni nadređeni!?
Gotovo je nevjerojatno da je u trenutku kada je jedan pacijent glavom platio nestručno ponašanje medicinskog osoblja, ministrici zdravstva Ireni Hrstić i premijeru Andreju Plenkoviću najvažnije isticati da je Jankomir gradska bolnica! Uz to ministrica poput papige ponavlja da postoje protokoli postupanja i da je sve jasno definirano. Primjenjuju li se ti protokoli u praksi ili postoje samo na papiru reda radi! Je li moguće primijeniti sve ono što u njima piše? Zanima li to uopće Ministricu? Može li se još niže pasti na ljestvici ljudskosti?
Nažalost zaista ne mogu ne reagirati nakon ove dobre analize tog strašnog i nemilog događaja.
Naravno da smo svi zgroženi tim događajem, ali sada ću se pokušati isključiti iz tog bolnog suosjećanja i prebaciti misli da našu stvarnost.
Eto naučila sam da je razlika i da uopće je to moguće, da su neke bolnice gradske a neke državne?
Čovjek uči dok je živ ali dok god živimo nećemo se moći odreći ove podjele na sve i svašta u našoj lijepoj ali izmučenoj Domovini.
Eto i u najvažnijoj točki našeg življenja, borbi za normalu zdravstvenu njegu, dakle i u zdravstvu postoje podjele!
Tugo moja, tugo naša!!!!!!
Samo “mala opaska”:
Nije nestručna apomoć, več klasično UBOJSTVO zločinačkog udruženja (kada tri ili više osoba zajedno počine neko kazneno djelo). I to teži oblik ubojstva: svoju radnju su htjeli, a pri tom obzirom na radno iskustvo, morali su znati za posljedice takvog činjenja. Pokazali su
odlučnost u nastupu i pristali su na posljedicu gušenja. na objektivno slabijom osobom kojoj nije pružena niti minimalna mogućnost obrane, jer je pacijent bio vezan.
Za počinjenje teškog kaznenbog djela u obavljanju službe, OBJEKTIVNO i STVARNO odgovorna je i ministirca, odnosno osoba koju tako nazivamo.