mirjananI kada nismo osobiti poklonici praćenja različitih sportskih aktivnosti uglavnom nam je drago kada naši sportaši, bilo kao pojedinci ili u ekipnim sportovima osvajaju medalje na Mediteranskim igrama, europskim i svjetskim prvenstvima, olimpijadama… Mala smo zemlja, a ipak u nekim sportovima zaslužujemo čestitke, a ponekad i divljenje. Ali čini se da je naš interes za sport vrlo selekcioniran. Eto naša futsalska reprezentacija je osvojila broncu na EP-u, najveći uspjeh dosada, ali euforije nema, svečanog dočeka nema!? Što je nama uistinu važno?
Trebamo li unijeti malo više skromnosti u dočeke nekih naših sportaša, jer očito nemaju svi isti tretman ili domene slavlja treba širiti? Što je, na primjer s uspješnošću u znanosti? I kada su u pitanju priznati i poznati stručnjaci, ali i mladi znanstvenici, pa i oni koji će to tek možda postati?
Da krenem od ovih posljednjih. Naime, već duži niz godina naši učenici postižu vrlo zapažene rezultate na natjecanjima znanja i olimpijadama znanja širom svijeta. U prošloj su godini naši učenici na Filipinima osvojili tri bronce iz biologije, u Parizu dvije bronce iz fizike dok su u tajlandskom Bangkoku osvojili dva srebrna i broncu iz geografije. Zabilježe naši mediji te događaje, ali ne na naslovnici. Uz nekoliko rečenica pohvale, ali bez puno buke i slavlja. Dočeka i koncerata sigurno nema!
Znanstvenike koji su u 2025. godini u Hrvatskoj dobili svjetske nagrade i priznanja, niti jedan grad u Lijepoj našoj nije svečano dočekao, koliko je poznato. Ni na aerodromu, ni na kolodvoru, niti na nekom trgu! Nema dočeka, nema pjesme! Hvalospjeva i intervjua po medijima uglavnom nema!
Početkom siječnja 2026., jedan od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika, Ivan Đikić, primio je prestižnu medalju Theodor Bücher koju dodjeljuje Federacija europskih biokemijskih društava. Ovo je jedno od najviših priznanja u svijetu biokemije i molekularne biologije. Dodijeljeno mu za revolucionarna istraživanja sustava ubikvitina i autofagije, nudeći potencijalno nove terapijske ciljeve za lijekove koji bi potaknuli imunoterapiju. Hrvatski su inovatori na tri najveća svjetska sajma osvojili niz medalja! Mlada znanstvenica Barbara Arbanas Ferreira (FER Zagreb) postala je dobitnica Danubius Young Scientist Awarda 2025. za pomorsku robotiku, a splitski inovatori Jadran iIvica Pivačić osvojili su zlato u SAD-u za „Sidro s pomičnim krakovima“, što je proglašeno jednim od najpraktičnijih nautičkih rješenja godine. Svakako je važno spomenuti i europske nagrade za žene u znanosti koje su u svibnju 2025. osvojile Andrea Lončarević Vrabec (FKIT Zagreb) i Antonella Barišić (FER Zagreb) koje su dobile L’Oréal-UNESCO „Za žene u znanosti“! Ima toga još!
A naši najpoznatijim i najvažniji volonteri! Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) osnovana je 1950.god. To je nacionalna, dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka udruga javnoga značaja. Broji preko 1000 članova i ima 25 stanica u Hrvatskoj s 24 satnim dežurstvom 365 dana u godini, po svim vremenskim prilikama.
Osnovni ciljevi HGSS-a su „sprječavanje nesreća, spašavanje i pružanje prve medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim područjima i u izvanrednim okolnostima kod kojih pri spašavanju i pružanju pomoći treba primijeniti posebno stručno znanje i upotrijebiti tehničku opremu za spašavanje u planinama, a u svrhu očuvanja ljudskog života, zdravlja i imovine. HGSS je neprofitna udruga koja obavlja djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku“. Ali HGSS trenutno nema vlastitu helikoptersku službu. Pri spašavanje iz zraka služba se mora oslanjati na helikoptere Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova koji naravno nisu uvijek dostupni. To dovodi do nemogućnosti hitne helikopterske pomoći koja je u nekim situacijama neophodna kako bi se spasili ugroženi životi.
HGSS ne osvaja medalje na nekim prvenstvima, oni samo spašavaju živote, i onima koji nesreće i nepogode nisu mogli izbjeći kao i onima koji su ih sami prizvali zbog nemara, avanturizma, neodgovornosti pa i bezobrazluka. Oni su dobitnici mnogih godišnjih nagrada i priznanja pojedinih mjesta u RH, ali helikopter koji im nasušno treba, nemaju!
Kako je Thompson u nas postao mjera mnogočega, možda bi mogao pomoći HGSS-u u poslu kojem se svi moramo pokloniti i biti zahvalni istinskim humanistima i domoljubima, ne prigodno, nego sve dane u godini. Kako Thompson dobro „zna što je bilo“ možda bi njegova pjesma o potrebama HGSS-a, umjesto o mračnoj prošlosti, kamenim genima i kralju Tomislavu, mogla pridonijeti spoznaji o nužnosti kupnje helikoptera za njih!
Za razumjeti sport(-ove) ne treba previše intelektualne snage niti znanja. Treba znati vikati, psovati, vrijeđati, omalovažavati, diviti se potpuno izopačenim pojedincima koji financiraju dijelove takvog „cirkusa“, uvjeravajući pri tom javnost da su neizbježni, bogovima dani, svemogući, nepogrešivi, najljepši… Priznajem, kod pojedinaca potrebna je i kondicija, volja, spretnost, koji puta disciplina, urednost, ali samo za manjinu onih koji se neposredno bave sportskim disciplinama i vrhunskim sportom, ne i za opće građanstvo koje sport prati i kritizira, pa tvrdi da se tako, zapravo svakodnevno i intenzivno „bavi sportom“.
Za bavit se znanošću i razumjeti znanost potrebna je intelektualna snaga: kognitivne sposobnosti, značajna količina inteligencije, sposobnost svakodnevnog i cjeloživotnog učenja, zaključivanja pa i onda kada nam se to baš i ne da, sve da bi u konačnici riješili postavljeni problem. Međutim ono najvažnije: znanost traži intelektualnu poniznost, prepoznavanje i shvaćanje vlastitog (ljudskog) neznanja, što je naravno uvijek bio znak nečijeg naprednog uma, a ne njegove slabosti.
Kako sada odgovoriti na postavljenu dvojbu? Možda pitanjem da li u sportu trebamo:
– Intelektualnu poniznost i snagu priznavanja vlastitog neznanja
– Izraženu znatiželju koja predstavlja gorivo za svaki intelektualni rast,
– Sposobnost pojednostavljivanja kompleksnih ideja
– Uspješan spoj kognitivne i emocionalne inteligencije
– Suptilan i sofisticiran smisao za humor
– Potreba za samoćom – vrijeme za introspekciju i obnovu
– Kognitivna fleksibilnost – sposobnost brzog prilagođavanja
– Kritičko mišljenje – temelj intelektualne neovisnosti
Zbog toga se mora primijetiti: visoka inteligencija kao nužnost za svaku ozbiljnu znanost u sadašnjem društvu NE očituje se kroz akademska postignuća ili IQ testove. Mnogo češće prepoznaje s u svakodnevnim sitnicama, načinu na koji slušamo, promišljamo, prilagođavamo se, komuniciramo i učimo. A to je zapravo razlika između sporta i znanosti: onih koji se bave sportom i koji prate (samo) sport, i onih koji se bave znanošću i koji prateći znanstvena dostignuća razumiju svijet u kojem živimo.
Kuda na kraju da uvrstimo mecenu i dobrotvora gospodina Mamića?