mirjananPremijer Plenković je pozvao građane da dolaskom na mimohod 31. srpnja, budu sudionici proslave 30. obljetnice operacije Oluja. U mimohodu će sudjelovati više od 3400 pripadnika Oružanih snaga, Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva Civilne zaštite, Hrvatske gorske službe spašavanja, pravosudne policije, Hrvatske vatrogasne zajednice, povijesnih postrojbi, savezničkih snaga i hrvatskih branitelja. Međutim, u zadnji čas došlo je do jedne promjene. Hrvatske konjaničke postrojbe neće sudjelovati u mimohodu, jer kako ističe general-pukovnik Kundid nastao je neki problem sa smještajem, hranom i skrbi za konje. Ali zapovjednik Kravat pukovnije Željko Matejčić, ostao je zatečen ovom viješću. „Osjećam se jako poniženo“ izjavio je. Veliko slavlje, značajna obljetnica a ipak nije sve tako besprijekorno kako se čini na prvi pogled.
Činjenica je da su naše oružane snage dobro opremljene i izvrsno uvježbane i spremne za akciju u slučaju potrebe. To svakako utječe na doživljaj sigurnosti kod građana. Čini mi se da bi trebalo biti jednako važno pokazati građanima koliko se država brine o njihovim životima danas, a ne samo u budućnosti kada će možda netko zaprijetiti našoj zemlji. Funkcioniraju li državne institucije besprijekorno kako što će to učiniti vojne postrojbe na svečanom mimohodu? Istina mimohod je jednom u deset godina, a od državnih institucija se očekuje da svakodnevno rade besprijekorno. Nažalost, mnogim je građanima život ugrožen ili jako otežan zbog njihovog sporog ili neadekvatnog funkcioniranja bilo u zdravstvu, prosvjeti, socijalnoj skrbi, sudstvu…
Zašto na primjer, osobe s invaliditetom moraju svako malo dokazivati da njihov invaliditet nije prolazne prirode, nego trajan. Zašto Europska iskaznica kojom se potvrđuje nečiji stupanj invalidnosti nije dovoljna za ostvarivanje zajamčenih prava nego administrativna glupost caruje i muči one koji i onako imaju dovoljno problema zbog svog zdravstvenog stanja. Zašto u svim gradovima i mjestima u našoj državi nije osobama s invaliditetom osiguran pristup javnim ustanovama, ali i sigurno kretanje po pločnicima?
Zašto djeca s posebnim potrebama nemaju automatizmom, na temelju svoje dijagnoze, riješeno pitanje asistenta u nastavi? I zašto prava asistenata još uvijek nisu zakonski definirana?
Zašto svi stari ljudi koji trebaju smještaj u domu za stare i nemoćne to ne mogu ostvariti u trenutku kada im je to potrebno? Mnogi ni ne dožive taj trenutak jer se čekanje ne mjeri u mjesecima nego u povećem broju godina. Zašto su umirovljenici i dalje građani drugog reda? Mnogi žive na rubu siromaštva, a kao da to mjerodavne ne zabrinjava.
Zašto sve žene koje su izložene obiteljskom nasilju (vrlo često ih se ne shvaća ozbiljno) ne mogu dobiti adekvatnu pomoć, a nasilnici nužan rehabilitacijski tretman?
Zašto djeca i mladi moraju ponekad čekati i nekoliko mjeseci na psihološku i/ili psihijatrijsku pomoć koja im je neophodno potrebna? Kao da onome kome kuća gori poručimo da se malo strpi, gasitelji će stići sutra ili možda prekosutra, a možda i kasnije! Čekanje na zdravstvenu pomoć i odraslima može prouzročiti ozbiljno pogoršanje tegoba koje imaju. Godinama čekamo da zdravstveni sustav kvalitetnije profunkcionira, ali promjene se možda ponegdje događaju, ali općenito gledano, stanje je iznimno loše.
Željeli bismo da nas je više, ali natalitet je zabrinjavajući. Gdje su te mjere koje će rezultirati željenim rezultatima, a ne biti samo forma bez pravog sadržaja?
„Hrvatska poljoprivredna proizvodnja ne pokriva ni polovinu domaćih potreba, a otkako smo ušli u EU proizvodnja u poljoprivredi smanjena je za 15 posto, a u stočarstvu čak za 23 posto.“ Mora li biti tako? Moglo bi se još mnogo toga navesti!
Zadovoljni smo što su naši vojnici adekvatno opremljeni i uvježbani kao i ostale službe koje djeluju u slučaju nekih nepogoda, nesreća, pa i ratne ugroze. Ali hoćemo li dočekati dane kada će svi građani, djeca, mladi i stari, zdravi i bolesni, zaposleni i nezaposleni, znati da u svakodnevnom životu mogu imati povjerenja u državne institucije jer one postoje i rade za njihovu dobrobit. Neka vide da nas ima… ne ogorčenih, gladnih, obeshrabrenih i nesretnih nego zadovoljnih, sretnih i ponosnih jer naša država uistinu svakodnevno brine o nama!
Tko će od nas to doživjeti?!