KRŠĆANSKE VRIJEDNOSTI

Pred europske izbore moglo se čuti kako se neke stranke zalažu za kršćanske vrijednosti. Ali znamo li svi, što to zapravo znači? Jer, često, služeći se istim riječima, ne pridajemo uvijek isti smisao.  Zato bi bilo nužno potrebno jasno definirati na što se točno misli kada se, čini mi se, nekako i olako nabacujemo  tim pojmom „kršćanske vrijednosti“.

„Kršćani ne mogu mirno prolaziti pokraj onih koji trebaju njihovu pomoć i ljubav, bez obzira o čemu je riječ“, istaknuo je u jednoj propovijedi nadbiskup Mate Uzinić. Isto tako, dobro se prisjetiti poruke: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti”. (1 Iv 4, 20). A  Joseph Ratzinger je svojevremeno upitao nas, a možda i sebe: „Kako možemo komunicirati s Bogom ako ne komuniciramo međusobno?“ 

Na okupljanje u stožeru Domovinskog pokreta stigao je gosp. Bartulica, borac za kršćanske vrijednosti,  u crvenom Ferrariju, sa šoferom. Možda je ta gesta trebala biti duhovita, ali čini se da je većina ljudi nije tako doživjela. Isti je gospodin, iskoračivši iz tog glamuroznog automobila, izjavio mrtav ozbiljan, da će se u Europi boriti za malog čovjeka. Ruga li se on to sebi ili svima nama? Ili je to uistinu neki, ne baš svima razumljiv, smisao za humor?!

Nije mi jasno kako netko tko se zaklinje u važnost kršćanskih vrijednosti, osim što javno iznosi neistine o svom materijalnom stanju ili izvorima prihoda, svojim ponašanjem iskazuje zapravo bahatost?

To što smo nekoga vidjeli na misi koju je prenosila televizija, naravno u prvom redu klupa, uistinu još ništa ne govori o načinu života u skladu s kršćanskim vrijednostima dotičnih osoba. Jer uvijek je  lako govoriti o važnosti nečega, javno se pokazivati na određenim događajima, nego te vrednote utkati u svoj život.

Zato se pitam da li i oni koji hodaju u povorkama “Hod za život”, boreći se za nerođene, ipak olako zanemaruju mnoge žive. Bila bih sretna da griješim i bilo bi uistinu kršćanski ako udruge koje organiziraju Hod za život uistinu pomažu svakoj majci koja je odustala od abortusa i odlučila roditi dijete. Ako oslonca i podrške u svom okruženju nemaju. Bilo da tim majkama treba materijalna pomoć ili pak samo psihološka i duhovna. Budući da se zalažu za život do prirodne smrti, bilo bi korisno znati mogu li se na primjer i teško, neizlječivo bolesne osobe također osloniti na njihovu pomoć?

Čini mi se da problema sa življenjem kršćanskih vrijednosti imamo i kada su u pitanju izbjeglice. Ne bismo baš svima pomagali. Mi bismo tu pomoć vrlo selektivno dijelili, a kriteriji čini mi se nisu uvijek baš kršćanski!
Naše, ponekad iščašeno  shvaćanje kršćanskih vrijednosti, lijepo ilustrira slijedeća priča.

Na vrata župnoga ureda pokucao je prljav mladić u zakrpanoj odjeći. Bio je to skitnica za kojim je tragala policija, a progonili su ga i neki pljačkaši. Nije znao kamo bi se sakrio pa je pozvonio na vratima župnoga ureda. Stari župnik mu je otvorio i odmah ustuknuo pred zapuštenim došljakovim licem. „Primite me, oče, u velikoj sam nevolji!“  „Dobro, možeš prenoćiti, ali sutra ujutro moraš otići.“ Te noći svećenik je umro i stigao u raj. Isus ga je ljubazno primio i rekao: „Zaista, zaista ti kažem, sve što si uči­nio jednom od mojih najmanjih, meni si učinio.“ Svećeniku je bilo jako drago. No Isus je nastavio: „Uđi u raj. Možeš prenoćiti, ali sutra ujutro moraš otići!“

Lako je biti dobar, dok to nama odgovara, dok to ne zahtijeva neku žrtvu, neugodu, ponekad čak i opasnost. Čini mi se da se ipak često ponašamo kao kršćani s određenim radnim vremenom. Ali kao da nam najviše odgovaraju stanke za marendu, ručak, poslije podnevni odmor, godišnji odmor…. A dobrota i plemenitost, poniznost i skromnost, ljubav prema bližnjemu ma tko on bio, ne znaju za odmor i praznike. To je rad u sve tri smjene!

Uistinu brinuti o drugome iznimno je zahtjevno, a to je kako kaže Fromm, jedan od preduvjeta ljubavi. Ako sebe smatramo osobom koja voli svoje bližnje moramo se zapitati kako iskazujemo svoju ljubav – brinemo li o tim drugima onoliko koliko možemo, trudimo li se upoznati ih kako bismo ih što bolje razumjeli; poštujemo li ih takve kakvi su bez želje da ih uguramo u neke svoje  kalupe, zavaravajući se da mi najbolje znamo što njima treba i kakvi bi morali biti da bi bili doista sretni? 

Možda će o odgovorima na ova pitanja  ovisiti hoćemo li, kada za to dođe vrijeme,  imati samo  jedno noćni boravak  u raju ili ćemo se tamo ipak zadržati dulje?