mirjananNapadi na liječnike i druge zdravstvene djelatnike, nažalost, nisu rijetkost. Prema istraživanju „Nasilje nad liječnicima“, čak 93 posto liječnika na poslu je doživjelo neki oblik nasilja. Napadač na zdravstvene djelatnike može dobiti kaznu i do pet godina zatvora, budući da je u siječnju 2019. izmijenjen Kazneni zakon.
Koliko god da smo zgroženi slušajući o napadima na liječnike i medicinske sestre, s druge strane trebamo se zapitati a zašto bi zdravstvene ustanove bile iznimka u ovom društvu. Svi znamo da nasilja ima svugdje oko nas, u obiteljima, u školama, na fakultetima, na ulici, u Saboru, na sudovima, u ustanovama socijalne skrbi, u staračkim domovima… Pa zašto bi zdravstveni djelatnici bili privilegirani i pošteđeni onoga što nas okružuje na svakom koraku?
Osim što mnogi ljudi ne znaju drukčije rješavati konflikte i nezadovoljstvo nego nasiljem, postoje još neki razlozi nasilja nad zdravstvenim osobljem.
Bolesni ljudi su često emocionalno manje stabilni od zdravih. Kao i oni koji se suočavaju s teškim dijagnozama svojih najbližih. Međutim, i oni koji dolaze samo na preventivne preglede ili bezopasne kontrole, mogu biti agresivni i bezobrazni. Jasno da je to ponekad samo pokazatelj nedostatka kućnog odgoja ili naučenog načina rješavanja problema. Ali nije uvijek.
Ako je netko naručen na određeni pregled u 8 sati ujutro, a na red dođe u podne, teško da može ostati potpuno miran i pristojan. Pogotovo ako mu nitko ne objasni zašto je toliko čekao. A pogotovo, ako ga nakon toliko čekanja liječnik biti ne pogleda u trenutku ulasku u ordinaciju. Jer, ima važnije posla od pristojnog pozdravljanja pacijenta!
Komunikacija je osobito bitna u trenucima kada s bolesnikom treba razgovarati o teškoj dijagnozi. Nužno je ovdje naglasak staviti na razgovarati, ne samo govoriti. Kao da dio liječnika vjeruje da je komunikacija uspješna ako su pacijentu usmeno priopćili sve informacije vezano uz preglede i/ili zahvate koje mora obaviti. Pitanje je, je li pacijent sve razumio, što je uopće zapamtio, želi li nešto pitati, opterećuje li ga neka dilema? Dobar dio pacijenata je nakon izlaska iz liječničke ordinacije nezadovoljan, jer im je u glavi potpuni košmar. A glava puna dilema, nesigurnosti i straha može reagirati neprimjereno, pogotovo ako je osoba stekla dojam da se liječnik ponašao kao da je u ordinaciji bio robot, a ne živi čovjek.
Imaju li liječnici vremena za kvalitetnu komunikaciju s pacijentima i što je još važnije, smatraju li da je ona bitna, čak neophodna?
Osobit bijes kod ljudi izaziva nemogućnost dobivanja pravih informacija kada nešto u procesu liječenja, njihovom ili njihovih bližnjih, ode u lošem smjeru. Ili završi tragično kada su bližnji u pitanju. Naravno da se ponekad događaju rijetke komplikacije koje se nisu mogle izbjeći, ali je isto tako istina da se ponekad događaju i pogreške koje se nastoje prikriti. I zato se ne treba čuditi brutalnim ispadima onih koji su pogođeni postupcima zdravstvenog osoblja u kojima nedostaje iskrenosti, otvorenosti, odgovornosti i empatičnosti.
Kako li tek moraju biti ljuti, možda i nasilni roditelji čije dijete treba pomoć psihijatra i to odmah, ali zbog nedostatka liječničkog kadra treba čekati tjednima, a možda i duže?
Kada se govori o uzrocima bijesa pacijenata koji može rezultirati nasiljem, ne treba zanemariti ni činjenicu da nismo svi jednaki kada nam treba liječnička pomoć. Mnogi čekaju mjesecima, a neki samo ušetaju kod željenog liječnika onog trenutka kada im je to potrebno. U tu kategoriju spadaju svakako i politički moćnici. U vezi toga HUBOL je u svom priopćenju iz srpnja 2023. godine naveo i ovo: „Mi liječnici tražimo dovoljno vremena za svakog pacijenta i poštivanje vremensko-kadrovskih normativa, tražimo micanje politike iz upravljanja zdravstvenim ustanovama, tražimo praćenje ishoda liječenja kako bi se vidjela kvaliteta liječenja, tražimo modernizaciju specijalizacija, tražimo više transparentnosti i učinkovitosti u upravljanju sustavom. Kada bi političari čekali u ambulantama i na hitnim prijemima, čekali na svaku značajniju pretragu desetak mjeseci, jako bi se bunili.“ Između ostalog i ovo su razlozi liječničkih prosvjeda.
Jednak tretman svih pacijenata, kvalitetna komunikacija, međusobno povjerenje, prihvaćanje odgovornosti za pogrešku ako se dogodila, nedvojbeno bi smanjili nasilno rješavanje problema u zdravstvenim ustanovama. U protivnom, nasilja će biti sve više i sve opasnijeg.