U INTERESU DJETETA!

Kako to plemenito i nesebično zvuči. Sve za dobrobit djeteta, odnosno djece! Nažalost, ono što bi trebalo biti normalno, pretvorilo se u nakaradno. Koliko se loših stvari dogodilo i događa se u obiteljima, u školi, u sudskim procesima… navodno, boreći se za dobrobit djeteta! A rezultat je totalna šteta, vrlo često.

Možemo krenuti od djece s posebnim potrebama. Koliko je roditelja dobilo korisne i nužno potrebne informacije vezano za teškoće njihova djeteta u trenutku nastanka tih teškoća? Na što imaju pravo, kome se obratiti? Da nema međusobnog pomaganja roditelja, razmjene informacija, situacija bi bila katastrofalna, jer mjerodavni sustavi loše rade. Koliko djece s posebnim potrebama  nema adekvatan tretman ni u vrtiću, ni u školi? Pomoć asistenta u nastavi još uvijek nije u potpunosti zaživjela. Tko se brine o dobrobiti te djece?

Društveni i ekonomski status prosvjetnih djelatnika vrlo jasno pokazuje koliko je ovom društvu važna dobrobit djece.  Škole su odgojno obrazovne institucije i kao takve iznimno važne za svako društvo, jer ako ne odgojimo i ne obrazujemo djecu, kako će društvo opstati?  Na čemu ćemo graditi budućnost ako se temelji sustavno urušavaju?

 Djeca koja trebaju institucionalnu pomoć jer su njihove obitelji disfunkcionalne, također ne dobivaju uvijek ono što im je neophodno. Najnoviji primjer je 20 mjesečni dječačić iz Slavonskog Broda koji je neki dan  preminuo u bolnici.  Riječ je o djetetu za koje je stručni tim lokalne socijalne službe „odmah po rođenju tražio od suda da ga se oduzme roditeljima zbog izrazito loših uvjeta u kojima žive i potpunog izostanka roditeljskih kapaciteta.“ Ali mjesta nije bilo ni u domovima, ni u udomiteljskim obiteljima. Ipak, ministar Marin Piletić mjesecima tvrdi da Hrvatska nema nikakvih osobitih problema sa smještajem djece te da su besmislice podaci koje iznose stručni radnici o 500 djece kojoj ovaj čas treba smještaj. A zaklinjemo se u dobrobit djece!

I naravno tu su i djeca čiji roditelji se godinama bore ili samo čekaju da sud odluči kako se funkcionirati skrb o zajedničkom djetetu ili djeci. Da se Severina nije našla u takvoj situaciji  ne bismo mnogo toga znali, jer  sudbine „običnih“ majki malo koga zanimaju. Tek kada netko poznat zaglavi u problemu, onda saznajemo mnogo uznemirujućih podataka.

 Ne samo da mnoge majke pa tako i Severina, godinama čekaju sudsku odluku o skrbi za dijete, nego je normalno da proceduralna pogreška suca može uništiti život jednog djeteta. Naravno da suci mogu pogriješiti, ali zašto dijete mora snositi posljedice neznanja, površnosti ili nečeg trećeg?

 Jer kako može biti u djetetovom interesu da ga se preko noći poput vreće krumpira prebaci u drugu obitelj. Oduzme se majci i dodijeli ocu. Je li ta odluka zaista u skladu s interesom djeteta?

Nekako mi se čini da nešto ne štima s pravom ili s onima koji provode pravo! Kada dijete živi u obitelji koja nije sposobna brinuti se o njemu, nikome se ne žuri da ga izbavi iz te sredine. Dapače, poduzimaju se različite mjere ne bi li se ta obitelj osposobila za koliko toliko normalno funkcioniranje. Kada pak dijete živi u sredini gdje se osjeća prihvaćeno i voljeno spremno mu se režu silnice koja ga vezuju uz majku i dodjeljuje se ocu koji je u međuvremenu osnovao novu obitelj za koju je spomenuti dječak, ipak „strano“ tijelo.  

Sudbina Severine i njezinog sina je pokazatelj farizejštine koja u nas cvjeta na svakom koraku. Briga za dijete, interes djeteta, to su samo floskule. Pita li itko djecu rastavljenih roditelja s kim bi željela živjeti? Jasno, imajući na umu da roditelji mogu manipulirati s djetetom. Ali stručnjaci bi morali moći procijeniti pravo stanje stvari. Zato vjerojatno i postoje sudski vještaci. Međutim, slučaj Severine (a vjerojatno i mnogih drugih majki)  dovodi u pitanje i istinitost tih izvještaja. Ako u Severininom slučaju, vještaci nisu frizirali svoje nalaze, zašto se nisu pojavili na sudu kako bi i usmeno obrazložili svoje iskaze?  Ako su bili pod pritiskom bilo koje strane u postupku, zašto to nisu na sudu jasno iskazali?

 Slažem se u potpunosti da bi se sudski sporovi oko skrbništva trebali odvijati daleko od očiju javnosti. Ali to bi bilo moguće jedino onda, kada bi sud donosio odluku uistinu u skladu s  dobrobiti djeteta. A to u nas, za sada, često nije slučaj i zato se javnost upliće kao glas savjesti!