ŠTO UISTINU SMETA MINISTRU BEROŠU?

Prošlih su dana svi mediji više puta prikazali dvije starice  kako leže u istom bolničkom krevetu, u bolnici u Sisku. Šokantno i zbunjujuće. Je li to moguće, pitali su se mnogi. „Bila je tolika gužva, da su i mene liječnici pozvali da uskočim pomoći na par sati. Apsolutno su svi ležajevi bili zauzeti, i sve teški slučajevi. Mogli smo drugu ženu staviti ili na taj krevet, k drugoj pacijentici, ili na pod odnosno na stolicu. Mislim da je manje nesretno rješenje bilo staviti je k drugoj pacijentici da leži nego ju pustiti da padne sa stolice, ili leži na podu,“ rekao je ravnatelj sisačke bolnice. Navodno je dijeljenje istog kreveta trajalo petnaestak minuta dok se nije pronašao još jedan krevet. Je li bilo neophodno stvoriti aferu zbog tog događaja i potpirivati nezadovoljstvo građana?

“Zgrozila me slika o kojoj razgovaramo jer ukazuje na ono što je potpuno suprotno tendenciji naše reforme. Potpuno neadekvatno postupanje koje pokazuje nedostatak empatije pa i stručnosti. Za sve postoji propisani red…Ovakvo ponašanje moram oštro osuditi“ rekao je naš ministar Beroš, ljutit i užasnut onim što se dogodilo. I dobro je što se naljutio, jedino što nije dobro jest činjenica da se, za mnogo veće propuste kojima smo svjedočili do sada, nikada nije toliko naljutio.

 Nisam primijetila da je naš ministar barem jednako tako zgrožen činjenicom da godina mnogi teško bolesni ljudi mjesecima čekaju na pregled/e koji možda za njih i život znači?

Kako to na našeg ministra nije zgrozila situacija u kojoj se našao sada pokojni novinar Matijanić? On je bio imunokopromitirana osoba, dakle posebno ugrožena u doba kovid pandemije, a svejedno nije primljen u bolnicu kako bi se njegovo stanje kontinuirano kontroliralo već je upute dobivao putem telefona, gotovo do trenutka dok nije izdahnuo. To nikoga nije zgrozilo, ni ministra ni liječnike koji su kasnije analizirali situaciju. Dapače, svi su zaključili da se sve odvijalo po pravilima struke?!

 Trenutno nam nedostaje oko 1600 bolničkih liječnika, 230 obiteljskih liječnika, a u primarnoj zaštiti 170 pedijatara i ginekologa. Trenutno u Hrvatskoj živi 22.000 Ukrajinaca, među kojima i deseci liječnika. Velik broj njih ima mnogo godina radnog iskustva, ali da bi započeli s radom u Hrvatskoj moraju proći proces dugotrajne i skupe nostrifikacije diplome s obzirom na to da Ukrajina nije članica Europske unije. Uz to kao problem se spominje i znanje jezika. Međutim, Poljaci su se dosjetili kako riješiti taj problem, na obostrano zadovoljstvo. Liječnicima iz Ukrajine su dali jednogodišnju radnu dozvolu. Oni ne mogu samostalno raditi dok im se diploma ne nostrificira, ali dok uče jezik, mogu raditi uz mentora, liječnika iz Poljske. Naš ministar koliko je poznato nije užasnut kalvarijom koju prolaze ukrajinski liječnici u Hrvatskoj čekajući nostrifikaciju diplome, nego šutke prihvaća da im administrativne teškoće otežavaju život. Ne samo Ukrajincima, nego i nama jer nas lišavaju pomoći liječnika koji su  nam nasušno potrebni.

Jedna stomatologinja koja je u Ukrajini radila 18 godina u Hrvatskoj komori dentalne medicine na pitanje može li raditi barem kao zubarski tehničar, dobila je odgovor da bi se za to trebala  školovati tri godine! To također nikoga nije zgrozilo!

Obiteljski liječnik Ivon Matić izjavio je da bi ga penalizacija zbog prijevremenog raskida ugovora, koji je sklopio 2017. s Domom zdravlja u Županji, stajala gotovo milijun kuna. A troškovi njegove specijalizacije iznose oko  40.000 kuna. Prema podacima Hrvatske liječničke komore najmanje 1148 liječnika u Hrvatskoj ima ugovor koji sadrži obavezu vraćanja bruto plaća poslodavcu za razdoblje jednako trajanju specijalizacije (obično pet godina).  Što ministar kaže na ovo? Je li zgrožen? Gdje je nestala empatija prema tim specijalizantima?

Sjetimo se gđe Budak, koja sedam mjeseci nije znala za nalaz koji je nedvojbeno potvrdio da boluje od maligne bolesti.  Pacijentici očito nije dovoljno jasno naglašeno da ključni nalaz neće dobiti u ruke nego da će on biti proslijeđen liječniku specijalisti kome se ona mora javiti. To joj je vjerojatno netko i rekao ali pitanje je koliko jasno. Je li to užasnulo ministra i je li ga potaklo da nešto promijeni u komunikaciji liječnik-pacijent kako se slično ne bi ponovilo?

I za kraj je li ministar bio užasnut spoznajom što je gđa Čavajda umjesto empatije i konkretne pomoći danima  lutala od bolnice do bolnice iščekujući tko će obaviti porod ili eutanaziju djeteta čiji je nalaz pokazao kako tumor rapidno raste i pritišće dijelove mozga te ugrožava i život majke?

Naravno nije samo zdravstvo domena u kojoj se događaju stvari zbog kojih bi se uistinu mnogi trebali zgražati i poduzeti konkretne korake kako bi to izmijenili! Najčešće se bira samo zgražanje uglavnom kad i nije neophodno i naravno nečinjenje! A empatija je zaboravljeni pojam.