mirjananNema više sumnje što je najvažnije u malenoj zemlji u čekaonici Schengena. Uspjesi naših znanstvenika i umjetnika, naših učenika na raznim olimpijadama znanja, pa i sportaša koji nisu nogometaši, sigurno nikada neće postići toliku pozornost kao nastup naše nogometne reprezentacije na nekom velikom natjecanju.
Da je nogomet mnogima važan poznato je, ali da je Svjetsko prvenstvo toliko bitno da se prekida rad Sabora na dva sata i po mogućnosti nastava u školama, e to je nešto novo. Barem za mene. Da igramo finale, razumjela bih, ali ovako?
Neki su se zastupnici pobunili zbog najavljenog prekida, ali Jandroković im je poručio da u to vrijeme rade nešto drugo. „Znam da velika većina zastupnika i zastupnica gleda nogomet pa je bolje tako nego da bude prazna sabornica”, rekao je Jandroković. E sad što se tiče prazne sabornice, doista nije potrebno čekati nastup Hrvatske na svjetskom prvenstvu. Jer praznu sabornicu gledamo pre često! Iako mi se odluka Jandrokovića čini besmislenom, mislim da bismo svi bili vrlo zadovoljni kada bi ovaj dvosatni prekid rada zastupnika zbog nogometa bio jedina stvar koju zamjeramo našem Saboru.
A eto i ministar Fuchs ne zaostaje za Jandrokovićem. Pa nisu profesori manje domoljubni navijači od zastupnika! A i đaci valjda imaju neka prava, ali i domoljubnu dužnost, navijati za Kockaste. Ovih su dana, npr. naše skijašice jako uspješne, a u taekwondou se osvajaju medalje na traci, ali to ne izaziva veliku pozornost. Kao ni uspjesi sportaša u bilo kojem drugom sportu, osim nogometa. Ali, ako nam je sport uistinu važan, trebalo bi se više potruditi kako motivirati mlade da se aktivno bave sportom, a ne da u njemu sudjeluju samo kao navijači i to pogotovo onda kada se zbog toga ne ide u školu ili se skraćuju sati nastave.
Kad je već nogomet ovih dana top tema, ne bi li ovo prvenstvo moglo poslužiti i za nešto više od mogućeg skraćivanja nastave i gledanja utakmica. Upravo ovo svjetsko prvenstvo donijelo je sa sobom mnoge dileme, pitanja, kontroverze. Izvještaji kažu da je desetak tisuća radnika iz Bangladeša, Indije, Nepala, Šri Lanke i Pakistana, a vjerojatno i iz Kenije i Filipina poginulo sudjelujući u izgradnji stadiona i svega ostalog u Kataru. Iskorištavani su maksimalno, a uvjeti života su im bili neljudski. Mnogi novinari ističu da je dodjeljivanje Svjetskog prvenstva Kataru, zapravo bila sramotna i nedopustiva odluka, jer je snaga novca nadjačala sve druge argumente. Čitamo i o zabranama vezanim uz konzumaciju alkoholnih pića, pa i o nekim nedopuštenim načinima ponašanja. Sa đacima bi bilo korisno i odgojno značajno o tome porazgovarati. Čini mi se da su to odlične teme za još uglavnom ne postojeći građanski odgoj.
Od formalnih i nebitnih stvari nažalost ne može pobjeći ni sjećanje na pad Vukovara. „Vukovar zaslužuje da u sve ostale dane bude grad života, grad tolerancije, dijaloga i različitosti te grad koji gradi sretniju sadašnjost i budućnost”, kazao je prije nekoliko dana saborski zastupnik Milošević.
Jako smo ponosni na manifestaciju „I u mom gradu Vukovar svijetli“. I zasjaše svijeće i lumini duž mnogih ulica u Hrvatskim gradovima i mjestima. I to se dogodi 18. studenog. Ali, ne bi li to svijetlo Vukovara trebalo svijetliti u našim gradovima stalno. Jasno da ne mislim na svijeće i lampaše po ulicama. To bi značilo da se ne prisjećamo samo tužnog kraja bitke za Vukovar nego ponajprije hrabrosti, odanosti, plemenitosti, srčanosti, solidarnosti, spremnosti žrtvovanje vlastita života koju su iskazivali oni, koji su grad herojski branili 87 dana. I to bi trebalo biti svijetlo koje nas prati stalno i podsjeća na važnost takvog odnosa prema bližnjima i prema svojoj domovini. Jer to je istinsko domoljublje. A ne udaranje u prsa i zaklinjanje u odanost domovini dok te netko gleda, a kasnije snađi se druže, iskoristi sve što možeš!
Ako od nečega ne možemo pobjeći, kao što je to Svjetsko nogometno prvenstvo, iskoristimo ga, kada su mladi u pitanju, za prenošenje nekih životno važnih poruka koje oni inače ne čuju ili ignoriraju.
Kada su sjećanja na tragične događaje u pitanju kao što je pad Vukovara, ne dopustimo da to ostane samo sjećanje na prošlost, neka to bude poticaj za, ne jednodnevno, nego svakodnevno življenje plemenitosti, altruizma, odgovornosti, empatije kako bi današnja Hrvatska bila dostojna žrtve poginulih u Vukovaru.
Možda bi učenicima (i/ili svima nama) trebalo postaviti i još poneko pitanje? Evo i zbog čega:
Nogomet je (navodno) šport s loptom koja se udara nogom, torzom i glavom. To je (mislim) i jedina „ljudska djelatnost“ u kojoj se glava upotrebljava kao instrument za fizičko, plansko, uvježbano udaranje nečega: lopte, stative, prečke, druge ljudske glave.
Ukoliko je nogomet ipak šport, onda je nogomet jedna od tjelovježbenih aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Dakle nogomet je zbog toga raširena i popularna društvena pojava, pa čak i sastavni dio kulture suvremenog društva.
S druge pak strane, djelatnost ili rad označava svaki aktivni čin čovjeka. Može uključivati obavljanje kako fizičkih, tako mentalnih zadataka. Ako aktivnosti izravno služe razonodi ili zabavi, podvode se pod pojmom igra. Ili je to kod nogometa samo naš mali „javni“ nesporazumak?
Prije određenog vremena je grupa istraživača na Sveučilištu u Glasgowu, objavila rezultate dosad najrelevantnijeg istraživanja. Prema njemu, u odnosu na ostatak populacije, nogometaši imaju pet puta više šanse oboljeti od Alzheimerove bolesti, četiri puta više od bolesti motornog neurona, dvaput više od Parkinsonove bolesti te na koncu tri i pol puta više šansi da će ih zadesiti demencija. Istraživanje je obuhvatilo 7.676 nogometaša iz Škotske koji su igrali u razdoblju od 1900. do 1976., a kontrolnu grupu činilo je 23.000 ljudi. Koji dan kasnije, poslan je dopis Premier ligi u kojem se apelira da bi se u buduće u klupskim akademijama igranje glavom trebalo regulirati ili čak zabraniti, a pojedine (razvijene) zemlje već su to i zabranile onim najmlađima.
Da li je dakle potrebno da se i dalje vragometno divimo takvoj ljudskoj aktivnosti? Ili je nogomet u tom dijelu ipak samo „igra“ za nanošenje samoozljeda, koja aktivnost se pri tom dobro plaća, pri čemu je svakako istovremeno za vladajuće ideološki ricinus koji narod pije svakodnevno?
Još je Krleža rekao da se v crkvi tiho pezdi, pa zašto onda da mi o svemu prdimo na glas, a da to nikoga ne smeta, niti zanima? Jer tko hoće neka gleda, tko želi neka glavom lupa, a koga „svrbi“ neka sve to i plaća. Ja bih sve to – kao još jednu ljudsku, civilizacijsku glupost zabranio, ali sva sreća nitko me ništa ne pita.