mirjananNema sumnje da prosvjetari imaju pravo na štrajk. Da su u ovom društvu podcijenjeni, omalovažavani, to, nadam se vidimo svi, ili gotovo svi. Pri upisu na fakultete je vidljivo da mali broj studenata upisuje tzv. profesorske smjerove bilo matematike, fizike, kemije… jer vrjednije je biti inženjer matematike nego profesor!?
Zato nije u pitanju samo povećanje osnovice za plaću u prosvjeti već je problem u vrijednosti koeficijenta složenosti posla. Je li rad u školi, rad sa đacima odgovoran i vrlo složen posao koji je može kvalitetno obavljati baš svatko?
Ali ne bih se bavila tim pitanjima u ovom trenutku. Zanima me nešto drugo. Po stoti puta ću vjerojatno ponoviti da su škole odgojno obrazovne institucije. I čini mi se da bi upravo u vrijeme štrajka trebalo naglasiti komponentu odgojnog djelovanja škole. Dakle, nastava se ne održava, ali đaci dolaze u školu. Sat, dva, tri, kako se koja škola organizira, ali ipak su đaci u školi svaki dan. Dani bez nastave su izuzetna prilika za razgovore o različitim temama, za društvene igre, neke radionice i za sve ono što zanima i učitelje i đake, a za što obično nema vremena. S djecom bi trebalo razgovarati i o štrajku – zašto se on događa, što učitelji traže. Svaki učitelj, odnosno razrednik trebao bi procijeniti kako najkvalitetnije ispuniti vrijeme kada su đaci opušteni, kada nema straha od ispitivanja.
Možda ovaj štrajk ima i svoju važnu odgojnu ulogu – za učitelje i profesore. Oni se ne bi smjeli ponašati na način na koji se ponašala naša vlada ovih dana. Ignorirati poteškoće i probleme i reagirati bahato i s visoka te čekati da voda dođe do grla! Takav stil u radu s đacima ne bi se smio koristiti, jer posljedice takvog odnosa osjećamo svi. Kao roditelji i učitelji prečesto čekamo da đaci „podivljaju“ kako bismo se sjetili da su i oni ljudska bića s mnoštvom psiholoških i duhovnih potreba, s glavama punim raznoraznih upitnika i uskličnika, a ne samo spremišta za mnoštvo informacija na koje se lijepe ocjene.
Poznata je Platonova izreka: „Ako u Ateni ne bude postolara, Atenjani će ići bosi, ne bude li u Ateni pekara Atenjani će biti gladni. Ali ne bude li u Ateni učitelja – neće više biti Atene.“
Odgojno-obrazovni rad u školama trebalo bi doista shvatiti kao temeljni rad u svakom društvu i tako ga valorizirati. Jer bez temelja sve se urušava. Kuća, most, cesta ali i društvo u cjelini. Oni koji danas sjede u klupama sutra će voditi ovu zemlju. Pitanje je kamo?
Quo vadis Croatia?