ZAŠTO SE BOJIMO OSUDITI SILOVATELJE?

U čudnoj državi živimo! Blago rečeno čudnoj, možda je ipak točnije, farizejskoj! Hvalimo se svojom demokratičnošću, socijalnom osjetljivošću, svojim katoličanstvom, a ugroženom čovjeku, napadnutom, poniženom, pogotovo ženi nismo baš spremni pomoći i pružiti podršku!!

Zapališ pet maslina, nešto trave i dva bora i strpaju te u zatvor iako si priznao krivnju, žao ti je, nisi baš zdrav, imaš psihijatrijsku dijagnozu…. koga briga! I na kraju život završiš kao žrtva nesposobnjakovića koji imaju moć ne samo izricati kazne nego i odlučivati o životu i smrti. Zastrašujuće.

Ali ako siluješ ženu, djevojku, djevojčicu više puta tijekom dužeg vremenskog razdoblja, to sve (vjerojatno) negiraš, puštaju te da slobodno šetaš gradom i na slobodi čekaš suđenje zajedno s ekipom s kojom si se iživljavao na osobi ženskog spola!!! Bilo je očito mnogo puta tako, ali u posljednjem slučaju silovanja za koji znamo, ipak je uslijedio   preokret i optuženi su smješteni u istražni zatvor.

Dr. sc. Ivana Radačić, analizirala je 64  presude naših sudova, u slučajevima silovanja. Uočila je da zapravo postoje evidentne predrasude koja jasno dolaze do izražaja u tim sudskim presudama. A to su: da žene žele biti seksualno posjedovane, da se stalno mora provjeravati vjerodostojnost ženina iskaza pogotovo ako silovanje nije odmah prijavila te ako nije (po procjeni suda) pružala adekvatan otpor. I naravno  ono što je gotovo svima poznato a to je pronalaženje olakotnih okolnosti za muškarca, odnosno sugeriranje da je žrtva sama, na različite načine zapravo doprinijela silovanju.

„A civiliziranost društva se pokazuje upravo time na koji način se odnosimo prema žrtvama i prema počiniteljima”, izjavila je dr. sc. Buljan Flander te nastavila: „Brojna vještačenja kojima su djeca i mladi – žrtve seksualnog zlostavljanja izloženi, oni doživljavaju kao znak da im se ne vjeruje, da moraju dokazivati da nisu izmislili, k tome ih okolina počinje drugačije gledati pa se osjećaju još više stigmatizirano i izolirano.“ Događa se, nažalost, da žrtve silovanja moraju više puta ponavljati svoj iskaz što govori ili o nekoordiniranosti ili nestručnosti različitih službi i stručnjaka ili o nepovjerenju u iskaz oštećene osobe.

Radimo li u ovoj zemlji djelotvorno na prevenciji svih vrsta nasilja pa tako i spolnog?

Koliko je društvo u cjelini doprinijelo, da se žena otvoreno ili prikriveno ipak smatra drugotnom? Koliko je društvo doprinijelo da  se na silovanje ne gleda kao na neprihvatljivo ponašanje, već ponekad čak i kao na pokazatelj muškosti? Koliko je društvo doprinijelo da se do iznemoglosti traže olakšavajuće okolnosti za počinitelje tog zločinačkog čina, a otežavajuće za žrtvu? Zašto se suci rijetko odlučuju kazniti silovatelja maksimalno predviđenom kaznom? Ponekad se čini kao da imaju više suosjećanja za počinitelja kaznenog djela nego za žrtvu?

Mladi ljudi koji su silovali petnaestogodišnju djevojčicu su nesporno nečija djeca, išli su u neke škole, možda i na vjeronauk… tko  je sve zakazao u odgojnom djelovanju tijekom njihova odrastanja?

Tko je nešto znao ili barem naslutio u brojnim slučajevima silovanja ili spolnog zlostavljanja,  ali se opredijelio za šutnju?  Javni prosvjedi diljem Hrvatske nazvani „Pravda za djevojčice“ bude nadu da će se ljudi ipak probuditi i da ćemo, kad tad vidjeti plodove njihova djelovanja. 

Jer kako reče Einstein: „Svijet  je opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede i dopuštaju da se ono dogodi.“