mirjanan„Ozljede koje djeca zadobiju padom s električnog romobila redom su ozbiljne i teške. Električni romobil razvija veću brzinu, vožnja je nestabilnija, nema sjedalo pa se ravnoteža lako izgubi u zavoju ili pri nailasku na prepreku. Djeca često ne razumiju koliko je takva brzina opasna, a dodatni problem je što se na jednom romobilu voze dvije osobe.“
Je li smrt 14-godišnjeg dječaka iz Metkovića bila posljednja kap koja će, nadajmo se, pokrenuti ozbiljno i odgovorno razmišljanje o opasnoj napravi koja je za dio djece, ali nažalost i za njihove roditelje samo igračka, a ne opasna naprava koja donosi teške ozljede, najčešće glave, pa nažalost i smrt. Mogu li se, moraju li se spriječiti buduće tragedije ili ćemo olako zaključiti da su „takva vremena“ i da je nemoguće djecu spriječiti u vožnji romobila! Kao i u korištenju mobitela u dobi od godine dana?!
Dječak iz Metkovića koji više nikada neće voziti romobil, ali ni trčati i šetati zajedno sa svojom obitelji i prijateljima, vozio je romobil bez kacige, presnažan i prebrz za njegovu dob. Romobil nije kupio sam, netko mu ga je poklonio, misleći da radi dobro, želio ga je usrećiti! Ali mnogi roditelji očito zaboravljaju da je ispunjenje želja njihove djece, domena njihove odgovornosti. A kada to konačno shvate, nažalost za neku djecu je prekasno.
Međutim, poklanjanje električnih romobila nije jedini pokazatelj neodgovornosti roditelja odnosno njihovog neshvaćanja pojma roditeljske odgovornosti. Roditelji su odgovorni za odgoj svog djeteta. Posljedice loših odgojnih postupaka često nisu odmah vidljive, ne ukazuju da trenutno treba nešto mijenjati. A kada posljedice dođu na naplatu na neke je promjene već prilično kasno, a za neke prekasno.
Mnogi roditelji sa smiješkom gledaju na situacije u kojima dijete diktira što će se raditi u obitelji, što će se jesti, što će obući i obuti, mobitel ne da iz svoje ruke, naređuje svima…. Mnogi to shvaćaju kao pozitivnost, pokazatelj samosvijesti, odlučnosti, iskazivanje vlastitog stava, zrelosti djeteta… To može biti simpatično i zabavno neko kratko vrijeme. Ali poruka koju roditelji šalju djetetu prihvaćajući i čak nagrađujući takvo ponašanje, je vrlo opasna. Dijete polako uči da pravila ne postoje izvan njega, da je ono alfa i omega, da ono može o svemu odlučivati. A kako postaje odraslije to njegovi zahtjevi, želje i odluke postaju sve manje privlačni roditeljima. Čak i neprihvatljivi! Ali kako vratiti stvari na početnu poziciju? Vrlo teško!
Pravila ponašanja u različitim situacijama, kao i podnošenje posljedica ne pridržavanja pravila su nešto što djecu treba učiti od malena. Ako pravila nema, ako granice ne postoje, djeca odrastaju u nesigurnom svijetu, u anarhičnom okruženju a takvo ozračje ne doprinosi razvoju zrele i odgovorne osobe.
Ukoliko se djeca ponašaju bahato i bezobrazno prema djedovima i bakama i ostalim starijim članovima obitelji to je pokazatelj roditeljske odgovornosti odnosno neodgovornosti. Kada dijete krene u školu, ako je njegovo ponašanje prema učiteljici/učitelju nepristojno, ako ne sluša ono što mu se kaže, ne radi ono što je potrebno tu nije moguće ne primijetiti loš obiteljski utjecaj. Ako dijete ne pokazuje empatiju prema drugima to je pokazatelj da dijete nitko nije učio takvom ponašanje, da nije imalo prilike vidjeti empatično ponašanje u svojoj sredini.
Naravno da roditelji nisu svemoćni, ali ipak su moćni u ranim godinama života svog djeteta. Tada je važan njihov primjer. Dobro je poznato da se duže pamti ono što dijete vidi, što samo učini od onoga o čemu je samo slušalo. Krajnje je vrijeme da svi shvatimo da je roditeljstvo zahtjevno i odgovorno te da se na njega treba ozbiljno i savjesno pripremiti. Ne samo materijalnim beneficijama!
Okrenimo pilu naopačke. Ukoliko smo utvrdili da električne romobile u pravilu kupuju RODITELJI (jer „djeca“ većim dijelom nemaju toliko novaca), odnosno ukoliko dijete ipak odluči „samostalno financirati kupovinu električnog romobila“, tada vjerojatno to čini uz odobrenje ili „prešutnu“ podršku istih tih i takvih roditelja, baka, djedova, stričeva, kumova,…. sve do jednog starijih, iskusnijih i načelno „pametnijih“ ljudskih bića mnogih obitelji. (iako završno u tekstu ozbiljno SUMNJAM u ovu izrečenu tvrdnju).
Ergo: uopće nisu kriva djeca već roditelji, punoljetna i potpuno neodgovorna ljudska bića koja kupuju opće opasnu stvar, ali ne za sebe (jer su ozbiljni, stariji i mudriji, u načelu i većini neskloni samoozljeđivanju) koja je dostatna za pogibelj ili pak sposobna nanijeti korisniku siromaštvo tijela za sva vremena budućeg života.
Nabavom opasne naprave za svoj dijete, roditelji čine niz kaznenih dijela, pri čemu je potpuno svejedno rade li to svjesno ili nehajno, oni su za svoj čin kazneno-pravno odgovorni. Kažimo to javno našem potpuno blesavom i izgubljenom kapitalističkom sistemu vrijednosti. Nemojmo se čuditi, zgražati, postavljati pogrešna, suvišna ili besmislena pitanja o nečijoj odgovornosti za smrt djeteta koje je palo s romobila. Možemo naravno uvijek tražiti odgovornost i opravdanje u objektivno „nesretnom slučaju“ ili „lošoj sreći“ pojedinca, možemo naravno sve to točno i savjesno, uzročno posljedično povezati, dokazati, opravdati. Ali pri tom nikada ne možemo sa sebe skinuti odgovornost da smo vlastitim odlukama i ponašanjem, svjesno, namjerno i s veseljem, doprinijeli smrti vlastitog ili tuđeg djeteta. Naše ponašanje i nedovoljna pažnja u obavljanju odgojne dužnosti dovela je do smrti djeteta, za čiji život smo zakonski (i ustavno, da se gospodin Predsjednik RH ne smatra povrijeđenim) odgovorni svakim našim činom, ali i propustom – tako da i određene vozače romobila u crkvenim krugovima ovime upozorimo da time čine grijeh protiv svih. A pitanje je da li za takav grijeh uopće postoji oprost. Jer to nije obična slabost ili pogreška, već stanje potpune duhovne okorjelosti u kojem se čovjek svjesno opire Bogu i odbija se za to pokajati. I eto ti sada: romobil je „simpatična“ naprava naše mladosti, ali istovremeno postaje kazneno djelo i smrtni grijeh.