VIRUS PREČACA

Čini mi se da sve češće opažam oko sebe širenje tog „virusa prečaca“.  I djeca i odrasli pokušavaju, a neki vrlo uspješno i uspijevaju do željenih ciljeva stići, prečacem. Zašto čekati danima, tjednima, mjesecima ili pak godinama da bi se ostvario određeni ciljevi u životu, kada je to moguće ostvariti znatno brže?

Razumljivo je da djeca mnogo toga žele odmah, da su nestrpljiva. Djeca su takva uvijek bila, a pogotovo dok još ne razumiju u potpunosti pojam vremena. Ali odrasli bi ipak trebali biti sposobni planirati i postavljati kratkoročne i dugoročne ciljeve. Oni imaju iskustvo da se ne može, kao čarobnim štapićem, u trenutku dobiti željeno. Ili ipak može, a čarobni se štapić u današnje vrijeme zove prečac.

Svi koji do radnog mjesta dolaze zahvaljujući poznanstvu s „pravom“ osobom ili dajući mito tamo gdje treba, prečacem stižu do željenog cilja. Bez ulaganja napora, bez provjere sposobnosti, bez ikakvog zalaganja, iskazivanja radišnosti i odgovornosti.

I u školama, nažalost, uočavamo djelovanje tog virusa. Naime, obično treba više vremena i truda da bi se neko znanje iz bilo koje sfere razumjelo, a onda po potrebi i transformiralo, kako bi se moglo primijeniti u različitim konkretnim situacijama. Ali, često je na djelu prečac, tj. memoriranje činjenica koje uglavnom, takve izolirane  ne vrijede mnogo i brzo se zaboravljaju. Ali one brže i lakše dovode do dobre ocjene, a i učitelju je lakše i tumačiti i provjeravati samo činjenično znanje.

Kazne kojima pokušavamo disciplinirati djecu vrlo često su samo prečac na odgojnom putu. Trenutno čak i daju rezultat, ali na duge staze su jalove. Jer odgoj samokontrole kod djeteta, a to bi trebao biti cilj, je dug proces koji zahtjeva znanje i strpljivost odgojitelja. Uz to traži razmišljanje o svrsishodnim načinima kojima će dijete pa i mladu osobu motivirati, da shvate smisao granica koje im se postavljaju, da prihvate određene norme ponašanja.

I Božić smo proslavili (ne svi, naravnao), zaraženi virusom prečaca. Odlazak na misu, po mogućnosti ponoćku, lijepa odjeća, dobar ručak, darovi, a prije toga oprani prozori i očišćen stan. I tako su mnogi „pravi“ katolici svečano proslavili Božić! 

Taj prečac u potpunosti zamagljuje pravu sliku Božića. Pa mi bi se tog dana trebali sjećati trenutka kada je Bog postao čovjekom, kada je odlučio postati jedan od nas, iskusiti ljudski život na vlastitoj koži. I učinio je to za sve ljude na ovom svijetu. Božićni običaji koje njegujemo su lijepi, i nema potrebe zaboraviti ih ili ignorirati. Ali bilo bi važno sjetiti se da su oni samo omot, kulisa, za ono što je uistinu bitno.

Na Božić, Bog je iskazao čovjekoljublje, a mi? Kakvi smo jedni prema drugima, poštujemo li se, suosjećamo li jedni s drugima? Prihvaćamo li one s kojima se u mnogočemu ne slažemo? Pomažemo li potrebnima samo o Božiću ili uvijek kada za to imamo priliku?  Imamo li vremena za svoje najbliže? Vjerujemo li u istinitost poruke: „Što ste učinili jednom od najmanjih, meni ste učinili“?

„Vjernici su zaboravili da su Boga zaboravili“, napisao je svojevremeno, dominikanac Frano Prcela. A ja bih dodala, mnogi su zaboravili da su i čovjeka zaboravili!