mirjananKlinička psihologinja i sveučilišna profesorica Nataša Jokić Begić nedavno je u podcastu pod nazivom „Što radimo našoj djeci?“ ispričala kako je učenica jedne osnovne škole završila kod psihologa zbog prosjeka ocjena. Ne radi se o učenici s lošim ocjenama, naprotiv. Djevojčica je peti i šesti razred završila s prosjekom 5,0 ali u sedmom je imala jednu četvorku koja joj je snizila prosjek na 4,9. Zbog toga je razvila niz simptoma i sada odlazi redovito psihologu jer teško podnosi pritisak da neće osnovnu školu završiti s 5.0 te neće moći upisati željenu srednju školu! Barem je ona u to uvjerena.
Uistinu se moramo zapitati što odrasli, roditelji ali i učitelji i naravno resorno Ministarstvo rade djeci, đacima? Jesmo li uistinu zaboravili zdravorazumski razmišljati? Jesmo li zaboravili da đaci nisu roboti, nego živa bića čiji život ne smije biti ispunjen samo učenjem za školu?
Naravno da svaki učenik neće dramatično reagirati na ocjene koje nisu odlične. Ali je činjenica da se život u školi za mnoge učenika pretvara u noćnu moru. U školi kao odgojno obrazovnoj instituciji očito nije važno je li neko dijete odgovorno, suosjećajno, iskreno, disciplinirano, empatično i altruistično … najvažnije su ocjene!!
A što te ocjene pokazuju ili dokazuju? Ponekad znanje, ali ne uvijek. A i kada jesu odraz znanja pitanje je koju vrstu znanja dotično dijete iskazuje? Svodi li se sve samo na golu reprodukciju onoga šti je izgovorio učitelj ili je pročitano u udžbeniku? Je li odlikaš iz određenog predmeta sposoban razumjeti uzročno posljedične odnose u sadržaju koji uči, zna li primijeniti naučeno u konkretnoj situaciji? Znamo da postoje različite vrste znanja ali ne znamo koje se znanje traži za određenu ocjenu u pojedinom školskom predmetu. To u načelu određuje sam učitelj.
S tugom moramo priznati da uspješni učenici ne moraju posjedovati sva potrebna znanja iz školskih predmeta, samo moraju imati odlične ocjene iz svih predmeta. A znanje i ocjene nisu uvijek u visokoj korelaciji.
Ali nije to ništa novo, već decenijima nam je to poznato a ipak ništa ne mijenjamo. Zar netko uživa u maltretiranju učenika, ali i roditelja, pa i učitelja. Jer svi oni plaćaju danak toj besmislenoj praksi. Bi li „mala matura“ riješila te probleme? Ili neki drugi oblik provjere znanja?
Već duže vrijeme istraživanja pokazuju da sve veći broj djece i mladih ima narušeno mentalno zdravlje. Depresija, anksioznost, stres, pokušaji samoubojstava, poremećaji prehrane…. Jasno da više faktora utječe na nesnalaženje djece u svakodnevnom životu, ali nezaobilazna je svakako i tortura koju se provodi fetišizacijom petica. Umjesto da škola bude sigurno i ugodno mjesto, mjesto učenja ali i druženja, zajedničkog veselja i tuge, svađa i opraštanja, za mnoge ona postaje primarno izvor kontinuiranog stresa.
Borimo se navodno protiv nasilja u školama, nasilja među učenicima, nasilja učenika prema učiteljima, ali zaboravljamo da škola nažalost vrše nasilje nad učenicima! Ovaj čas ne mislim na neka pojedinačna loša ponašanja učitelja, maltretiranje učenika, zanemarivanje njegovih specifičnih potreba, već na načelni stav da su ocjene najvažnije. To psihološko nasilje trajat će sve dok će upis u višu razinu obrazovanja ovisiti samo o ocjenama. Koga briga za sposobnosti, interese, pa i stvarno znanje učenika!!!
Dojave o postavljenim bombama u školama, uglavnom lažne, možda su i pokazatelj nekog općeg ozračja koje je u mnogim školama loše, teško podnošljivo.
Nekada davno vrijedila je izreka: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!“ Bojim se da svakim danom sve više djece ne vidi ljepotu u svojim školskim danima, nego psihološki pritisak koji sve teže podnose.
Na mnogo toga što generira napetost, osjećaj besmisla, nesigurnosti ne možemo utjecati, ali škola ne bi smjela biti u tom društvu. Škola ne smije biti mjesto koje tjera u očaj, u devijantno ponašanje, u želju za uništavanjem. Nužno ju je humanizirati, osvijestiti ponovno njezinu odgojnu ulogu i tako je učiniti sigurnim osloncem u procesu odrastanja djece, mjestom koje podiže i razvija sve njihove kapacitete, koje im pomaže da postanu dobri ljudi.