mirjananOva se izjava pripisuje Luju XV. Izgovorio ju je opisujući političke prilike u Francuskoj u 18. stoljeću, jasno pokazujući da mu je svejedno što će snaći njegova nasljednika. Jer, jedino je on važan!!!
Čini mi se da se s takvim razmišljanjem susrećemo sve češće u svijetu, ali i u nas. I u politici i izvan nje. Država, županije, gradovi, općine, fakulteti, sveučilišta, škole, bolnice, kazališta, muzeji… Ne svi, to je sigurno. Ali mnoge osobe koje se nalaze na položajima veće ili manje moći, pomalo sliče Luju XV. Osobna korist je važna, materijalna ili neke druge vrste. Ja znam, ja hoću, meni treba! Druga mišljenja se ne uzimaju u obzir, ona su nevažna, čak beskorisna i štetna.
Kako smo došli do toga da kulturne institucije, obrazovne, zdravstvene… postanu zatočenice politike? Znanje i sposobnost ustupaju mjesto političkoj podobnosti, prečesto. Više nam nije važno da napreduju oni najsposobniji koji će i nama i svijetu pokazati koliko uistinu vrijedimo.
Tim znanstvenika splitskog Medicinskog fakulteta pod vodstvom profesora dr. sc. Janoša Terzića otkrio je novi mehanizam nastanka zloćudnih tumora. Otkriće je rezultat sedmogodišnjeg rada, a rad o tome je prije nekoliko mjeseci objavljen u časopisu Nature. Ali, u međuvremenu su se članovi tima raspršili i nema tko provoditi neophodna klinička istraživanja. Prof. Terzić ističe: „Uvjeti za rad su limitirani na više načina, prvo opremom i financijama, a drugo ljudima koji rade sa mnom. Kad sam predstavljao ovo otkriće u rujnu na jednoj konferenciji, ljudi su se oduševili. I pitao me kolega profesor iz Njemačke koliko mi ljudi radi u laboratoriju, jer u njegovom radi dvadesetak, a ja mu kažem nitko“.
Svjetski priznati stručnjak, fizičar, prof. dr.sc. Goran Senjanović je trebao na Splitskom sveučilištu dobiti chair poziciju (počasna katedra s pripadajućim institutima), koja predstavlja optimalni način izgradnje međunarodnog centra za teorijsku fiziku. Ali nešto je krenulo naopako. Je li i tu u pitanju neko „lujevsko“ djelovanje ili možda nešto drugo?
Županijska bolnica u Čakovcu proživljava kalvariju. Inače, to je prva bolnica u Hrvatskoj koja se pridružila prestižnom certifikacijskom sustavu Healthy Meal Standard (HMS) koji ima za cilj osjetno poboljšanje kvalitete obroka pacijenata te postavljanje novog standarda prehrane u zdravstvenoj skrbi. I tamo se sposobnim liječnicima ne dopušta da rade onako kako najbolje znaju, a pokazali su dugogodišnjim radom da to doista znaju, već im politika kroji sudbinu.
Naši bi brojni „Lujevi“ morali shvatiti da položaj na kojem se nalaze i ono čime upravljaju nije njihova prćija. Na poziciji moći, političkoj ili društvenoj oni iskazuju nebrigu za građane i na različite načine. Na primjer, pitam se kako je moguće da još uvijek nemamo evidenciju ljudi oboljelih od rijetkih bolesti. Zar je to bilo tako teško učiniti?
Onkološki bolesnici, ljudi s tjelesnim ili mentalnim poremećajima, stari, nemoćni… imaju prava koja mogu realizirati na teret države, samo o njima gotovo ništa ne znaju jer nema razrađenog sustava ni službi koje bi ih o njima informirale. Ni liječnici obiteljske medicine o tome ne znaju dovoljno.
Vili Beroš najavljivao je početkom godine uvođenje brze uputnice koja bi pacijentu sa sumnjom na onkološku bolest osigurao dijagnostiku i pregled u najkraćem roku od četiri do sedam dana. Nažalost, ludom radovanje. Pacijenti na taj pregled ipak čekaju i po nekoliko mjeseci.
Posebno je deprimirajuća spoznaja da još nemamo kvalitetno organizirano ni liječenje odnosno tretman, ni školovanje djece s teškoćama u razvoju. Mnogi roditelji životno važne informacije dobivaju u udrugama građana ili od znanaca koji su također uključeni u slične ili iste probleme! U mnogim vrtićima i školama u koje ta djeca imaju pravo upisa, s njima se neradi na adekvatan način zbog nedostatka kadra, volje ili znanja – tko zna?!
Kako je moguće da nema načina zaustaviti osobu koja stanare u zgradi u kojoj živi maltretira skupljanjem nepreglednih količina smeća u stanu, ili prijetnjom fizičkog napada ili stvaranja nepodnošljivih problema bilo koje vrste? Zar je moguće da u uređenom mjestu, gradu ne postoji način kojim bi se mirni građani zaštitili od osobe koja ugrožava njihovu dobrobit na različite načine? Zar je to tako komplicirano da ostaje nerješivo?
Jasno je da demokracija nije za onoga tko slobodu riječi i djela shvaća nakaradno. U nas u tu kategoriju spadaju i napasnici koji ugnjetavaju druge, ali i brojni „Lujevi“ koji, dok nevolja ne dotakne njih ili njihove najbliže, zatvaraju oči, uši i kanale svrsishodnog informiranja i djelovanja! Ali oni su ipak iskoračili iz sjene poznatog kralja. Ne treba čekati da oni odu, potop može biti i za vrijeme njihova vladanja, samo je važno da njih i njihove ne dotakne!
(Neki) ljudi na vlasti se očito ne mijenjaju, nikada. Ne moramo se vraćati u povijest i analizirati ponašanje Luja XV., a da uočimo istovjetno ponašanje i danas. Tramp, Donald Tramp je ostarijeli 78-godišnji bogataš koji inzistira na svojoj superiornosti, manipulativno se ponaša sa svakim svojim sugovornikom, traži da mu se iskaže divljenje, nedostaje mu bilo kakva empatija, a istovremeno uživa u vlastitoj bahatosti. Na našu žalost zbog položaja koji zauzima i političkih moći s kojima po funkciji predsjednika raspolaže, lako je i laiku potvrditi da se radi o potpuno narcisoidnom tipu. Ili točnije (da stvar bude još gora i opasnija) zločestom narcisoidnom tipu. Luj XV. srećom za nas više nije opasan, ali Tramp svakak0 je.
I to svakim danom sve više,